Kako nastaju predrasude? Novo!

Jedna žrtva droge manje! Zovem se Franc Huber. Ja sam izbavljen iz pakla droge. Bio sam potencijalni mrtvac. Nakon dvadeset godina u drogi želio sam još samo umrijeti. Amsterdam - jednosmjerna ulica za ovisnike. Moja životna snaga istrošila se u vrtlogu slobode, zatvora i psihijatrije. Oko mene je bila samo bijeda. Svi su mi prijatelji visjeli na igli ili pak ležali na groblju. Ufiksao sam si zrak u venu. No preživio sam taj pokušaj samoubojstva. Hodao sam dalje ulicama Amsterdama vođen strašću za drogom kao daljinskim upravljačem. Sada mi je pedeset i jedna no dobro se sjećam doba kada sam bio dijete s ključem oko vrata. Majka me mogla nahraniti, ali mi je obiteljska toplina bila stran osjećaj. Kao tinejdžer našao sam sebe među rock-bendovima i anarhistima. Kad sam došao u dodir s drogama, prekinuo sam učenje zanata. Primjer mi je bila Janis Joplin koja je jednom rekla: "Živi brzo, živi intenzivno, umri mlad". Živio sam brzo i intenzivno - ali još sam živ! »ak se i radujem Životu. Godine 1980. dovukao sam se, pun heroina, do ljudi koji su mi željeli pomoći. Ohrabrili su me i potaknuli na tko zna koji pokušaj odricanja. S njima sam proveo jednu godinu. Našao sam mir i upoznao pravi život. Život bez ovisnosti mora se vježbati, no uobičajene terapije, psihijatar i boravci u zatvorima slabo su mi pomogli. Ovisniku treba više - njemu treba čudo! Njemu treba hrabrosti za život. Za čuda je nadležan Bog i to sam iskusio. On mi je, kada je sve propalo, podario nov početak.

Kada dosegneš dno, dolazi do prekretnice.

Isus je pobijedio besmislenost i smrt. On nam svojim opraštanjem daje nov život. Iza ovisnosti skriva se duboka čežnja za smislenim i sadržajnim životom. Božjom pomoću uspio sam to pronaći."

(Franz Huber)

Ako ti je stalo do Crkve ne raspredaj odveć o njoj. I ne pitaj koliko je u njoj baštine vječnosti, a koliko naplavina vremena. Ne pitaj pamti li ona, živi li doslovce, Isusov Govor na gori. Ne pitaj je li joj većma stalo do hramova od mramora ili do hramova Duha Svetoga, do srca ljudskoga. Ne pitaj koliko je u njoj obiteljskog duha, obiteljske skrbi. Ne pitaj čemu počasti koje si njezini službenici međusobno iskazuju, koje je značenje počasnih naslova kojima se oslovljavaju. Ne pitaj je li joj bliže ulagivati se moćnicima ovoga svijeta ili zauzimati se za najmanje. Ne pitaj je li dostojna iskazanog joj povjerenja, je li vjerna svomu poslanju. Ne pitaj je li zauzeta djeliteljica milosti ili se zapleće o ispraznosti. Ne pitaj ide li ususret svijetu kojemu je upućena. Budi ti Crkva koja ide ususret. I ne odustaj od Crkve svoje, ne dijeli se od nje. Budi ti onaj po kojemu će Evanđelje prolaziti svijetom. Budi ti čovjek obiteljskog mentaliteta. Budi ti svima poslužitelj. Budi ti onaj koji će održavati Božju prisutnost, Božju malenost. Budi ti kruh koji se lomi i razdaje. Budi ti žarke i postojane vjere. Budi ti blaga i ponizna srca. Ti, ti učini sve što je do tebe, da Isus, kad ponovno dođe, nađe vjere, nađe srce ljudsko, srce bratsko, na zemlji. U Crkvi. (Stjepan Lice)