Običan radnik Novo!
0 preuzimanja
Nikada nisam prisluškivao tuđi razgovor.
Ali, jedne večeri, kasno, prolazeći našim dvorištem, ulovio sam se da baš to činim. Moja je žena razgovarala s najmlađim sinom, a on je sjedio na kuhinjskom podu. Potiho sam se zaustavio uz stražnji ulaz kako bih ih čuo. Izgleda da je čula kako se neka djeca hvale kakav posao imaju njihovi očevi. Kako su svi veliki menadžeri, upravitelji…
A onda su pitali našeg Boba: »Kakva je karijera tvog oca?«
Bob je tiho mrmljao gledajući u stranu: »On je običan radnik.«
Moja divna žena pričekala je da svi odu, a onda je našeg malog sina pozvala unutra.
Rekla je: »Moram ti nešto reći, sine,« ljubeći ga u jamicu na bradi.
»Rekao si da je tvoj tata običan radnik, što je istina. »Ali čini mi se da ne znaš što to točno znači, pa ću ti objasniti. U rastućoj proizvodnji, koja našu zemlju čini velikom, u svim trgovinama, skladištima i kamionima, koji svakodnevno prevoze teret…, U svakoj novoj kući koja se gradi, zapamti to, sine, rade obični radnici koji omogućuju da se obavi tako veliki posao.«
»Točno je da upravitelji imaju lijepe stolove i da ostanu čisti cijeloga dana. Planiraju kako dobiti velike poslove… šalju dopise. Ali da bi se njihovi snovi ostvarili, zapamti to, sine, potrebni su obični radnici koji taj posao obave.«
»Kad bi svi šefovi napustili svoje urede i kad ne bi radili godinu dana, kotač proizvodnje i dalje bi se okretao - i to punom brzinom. Ako ljudi poput tvog oca prestanu raditi, nema proizvodnje. Potrebni su obični radnici da obave posao!«
Ulazeći kroz vrata, obrisao sam suzu i pročistio grlo. Bobu su oči zasjale od radosti kada je skočio s poda. Zagrlio me je i rekao: »Bog, tata, ponosan sam što sam tvoj sin… Jer ti si jedan od onih važnih ljudi koji rade velike poslove.«
Ed Peterman
| Pregleda: | 1861 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Liječnik je nemoćno slijegao ramenima: kod pacijenta ne opažaju se nikakvi znakovi poboljšanja. Već deset dana nije reagirao na lijekove.
U pravoj bujici svakidašnjih promjena raspoloženja, ljudi pitaju jedni druge: jesi li ti optimist ili pesimist? I obično iznalaze srednji izlaz u odgovoru: ja sam realist - čime nije ništa rečeno. I optimist i pesimist imaju pravo javnosti.
Pa ipak, optimisti su zanimljiviji i nekako privlačniji. Oni su kao neka neobična bića. Kad je zemlja puna čičaka i korova, oni uvijek otkrivaju cvijetak i travu. Kada se sve suši i pretvara u pustoš, oni su rijetke ptice selice koje osjećaju i otkrivaju blagotvornu oazu.
Zbog toga često dobivaju nadimke: zanesenjaci koji žive izvan stvarnosti, naivci koji pojma nemaju, sanjari koji se predaju utopijama.
Suvremeni duhovni pisac Phil Bosmans smatra da se pesimisti nazivaju realistima koji s obje noge stoje na tlu stvarnosti, ali da su zapravo zagazili u prljavštinu svijeta, toliko zasjenjeni da ne vide ništa od sunčane strane života, pa se pita: Zašto vjerujem u optimiste?
Zato što oni polaze na put k sunčanoj strani, k zemlji gdje se može živjeti i preživjeti. Optimisti su ljudi koji vjeruju u plodove Duha: ljubav, radost, strpljivost, vjernost, srdačnost, dobrotu. A pesimisti kao da nikad nisu okusili te plodove pa umiru prije smrti. I zaključuje taj pisac: "Samo će optimisti preživjeti!"
Ova optimistička tvrdnja o optimistima odgovara zašto unatoč svemu možemo biti optimisti. Bez opravdana razloga optimist je sigurno naivac, idealist, utopist, sanjar, izvanzemaljac. Ali optimizam nije apstraktni pojam, filozofski proizvod, potrošna roba, već je plod jednog procesa.
Čovjek koji zrači optimizmom jest čovjek koji zrači radošću, vedrinom, zadovoljstvom zbog nade koju osjeća i nosi u sebi.
Tu nadu kršćani svrstavaju u red tzv. bogoslovnih kreposti, zajedno s vjerom i ljubavlju.
A ta nada ima uporište u Bogu, koji je ludo zaljubljen u čovjeka, u svoje remek-djelo. Bog ima u čovjeka beskrajno povjerenje te mu je sve predao u ruke. To je razlog optimizma u životu čovjeka.
O nadi je, dakle, riječ. Ima je sve manje, pa je i optimizma vrlo malo. Vjernik zato ni u ovim tmurnim vremenima ne zdvaja (nije neodlučan), već nošen nadom pali svijeću optimizma. Jedno svjetlo teško razbija mrak, a stotina svijeća tjera tmine.
To je ujedno i poticaj da ne samo pojedinac, nego i obitelj, pa i šira zajednica, nadom rastjera oblake koji su se nisko spustili i prijete da zamrače ovaj svijet. Lakše je prekrižiti ruke i sve to mirno gledati proklinjući tamu. Teže je zavrnuti rukave i rastjerivati maglu.
Zato vjerujem da će samo optimisti preživjeti, jer njima pripada budućnost.
nepoznati autor