S tari su Rimljani bogove molili za uspjeh u poslu, za pobjedu u ratu, za dobru žetvu itd. i prinosili su im žrtve, a bogovi su bili dužni ljudima ispuniti molitve. U molitvama se, smatralo se, točno moralo reći što se želi i što se daje, predviđajući sve slučajeve. Ako se, npr., u molitvi bogu točno ne kaže: "Primi na dar ovo vino koje ti prinosim!" bog će odmah, kakav jest, shvatiti da mu se pirnosi sve vino koje se nalazi u podrumu. I tada jadni čovjek ostane bez ijedne kapljice.
Rimska legenda priča kako se Romulov nasljednik kralj Numa Pompilije pogađao s bogom Jupiterom:
- Prinijet ćeš mi za žrtvu glavu - zatražio je Jupiter.
- Vrlo dobro - odgovorio je kralj - dobit ćeš glavicu bijelog luka koju ću smjesta iščupati iz svog povrtnjaka.
- Ne - odgovorio je Jupiter - hoću nešto ljudsko!
- Dobro - odvratio je kralj - dobit ćeš ljudsku kosu.
- Ali, ne, ja hoću nešto živo!
- U redu - izvukao se kralj - na sve to dodat ćemo jednu malu živu ribu.
Jupiter je, kaže priča, prasnuo u smijeh i na sve pristao.