Volim te zauvijek Novo!
0 preuzimanja
Majka je držala u naručju svoju bebu i polako je ljuljala naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag. I dok ga je ljuljala, ona je pjevala:
Volim te zauvijek, Volim te beskrajno, Dok god sam živa moja beba ćeš biti. Sinčić je rastao, rastao i rastao i rastao. Narastao je u dvogodišnjaka i trčao po cijeloj kući. Skidao je sve knjige s polica. Izvlačio je svu hranu iz hladnjaka i čak je uzeo sat svoje majke, bacio ga u WC školjku i povukao vodu. Ponekad bi njegova majka rekla: “Ovaj klinac me naprosto IZLUĐUJE!” Ali po noći, kada bi taj dvogodišnjak bio tih, ona bi otvorila vrata njegove sobe, došuljala se na vršcima prstiju do njegova kreveta i, ako je on spavao podigla bi ga u naručje i ljuljala naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag. Dok ga je ljuljala, ona je pjevala: Volim te zauvijek, Volim te beskrajno, Dok god sam živa moja beba ćeš biti. Taj mali dječak je rastao, rastao i rastao i rastao. Narastao je u devetogodišnjaka. I nikad nije htio doći kući na večeru, nikad se nije htio okupati, a kada bi baka došla u posjetu on bi uvijek govorio proste riječi. Ponekad ga je njegova majka htjela prodati zoološkom vrtu! Ali u noći, kada bi taj devetogodišnjak spavao, ona bi otvorila vrata njegove sobe, došuljala se na vršcima prstiju do njegova kreveta i, ako je on spavao podigla bi ga u naručje i ljuljala naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag. Dok ga je ljuljala, ona je pjevala:
Volim te zauvijek, Volim te beskrajno, Dok god sam živa moja beba ćeš biti.
Dječak je rastao, rastao i rastao i rastao. Narastao je u tinejdžera. Imao je čudne prijatelje i oblačio je čudnu odjeću i slušao je čudnu muziku. Ponekad bi njegova majka mislila da ona živi u zoološkom vrtu!
Ali u noći, kada bi taj tinejdžer spavao, majka bi otvorila vrata njegove sobe, došuljala se na vršcima prstiju do njegova kreveta, promatrala ga je i pjevala: Volim te zauvijek, Volim te beskrajno, Dok god sam živa moja beba ćeš biti. Taj tinejdžer je rastao. On je rastao i rastao i rastao. On je narastao u odraslog čovjeka. Iselio se iz svog doma i preselio u kuću na drugom kraju grada. Ali ponekad, u tamnim noćima, majka bi sjela u svoj auto i odvezla se na drugi kraj grada. majka bi otvorila vrata njegove sobe, došuljala se na vršcima prstiju do njegova kreveta, promatrala ga je i pjevala: Volim te zauvijek, Volim te beskrajno, Dok god sam živa moja beba ćeš biti. Ali majka je starila i starila i starila. Jednog dana nazvala je svog sina i rekla, “Dođi me vidjeti jer sam jako stara i bolesna.” I njen sin ju je došao vidjeti. Kada je ušao na vrata ona je pokušala pjevati pjesmu. Pjevala je: Volim te zauvijek, Volim te beskrajno... Ali nije ju mogla dovršiti jer je bila prestara i prebolesna. Sin je prišao svojoj majci. Podignuo ju je u naručje i ljuljao naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag. I pjevao je ovu pjesmu: Volim te zauvijek, Volim te beskrajno, Dok god sam živ moja Mama ćeš biti. Kada je sin tu večer došao svojoj kući, stajao je dugo vremena na vrhu stepenica. Onda je ušao u sobu gdje je spavala njegova mala beba. On ju je podignuo u naručje i veoma polako ljuljao naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag. I dok ju je ljuljao, on je pjevao: Volim te zauvijek, Volim te beskrajno, Dok god sam živ moja beba ćeš biti.
Robert Munch
| Pregleda: | 1076 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Pripovijeda mi jedna mlađa osoba kako je, vozeći se automobilom kroz grad, zastala pred pješačkim prijelazom da propusti dvoje starčeka. Dvoje starčeka – tako je rekla. Istina, s obzirom na njezinu dob, lako je moguće da se ta odrednica odnosi na prošireniji krug ljudi, na mnoge od nas. Pripovijeda mi da su se oni, vidjevši da je zastala, uhvatili za ruke i tako – s rukom u ruci – pošli preko pješačkog prijelaza. Ali umjesto da se požure, išli su polako – s noge na nogu. Ni to im nije bilo dovoljno; nasred pješačkog prijelaza zastali su i poljubili se. Za moju pripovjedačicu to je bilo previše. - Tlak mi je skočio na dvjesto! – rekla mi je. – Nisam znala što bih učinila. I zašto sam uopće zastala pred pješačkim prijelazom?! Zatrubila sam im, a oni su nastavili s noge na nogu kao da se to njih ne tiče. Pogledao sam ju i rekao: - Ne razumijem te. Bog ti pošalje jedan krasan par da ti prenesu njegovu poruku, a ti mu trubiš?! Budući da ni ona mene nije razumjela, rekao sam joj: - Bog ti je želio reći da malo usporiš. I odmah ti je pokazao kako će ti život izgledati, budeš li usporila… Pokazao ti je kakav ti život želi… U utrci sa svojim obvezama, utrci koju sami sebi namećemo, tako često projurimo mimo svog života. Kad na kraju dana osjetimo potrebu pobrojati nekome gdje smo sve bili, što smo sve od jutra učinili, dogodi nam se da moramo zaključiti da toga dana zapravo nismo ni živjeli: da smo samo odrađivali nešto što nazivamo svojim životom. Zaključimo da to i nije bio naš dan. Da ga nismo dospjeli na dobar način podijeliti sa svojima. Zaključimo da takav dan ne bismo poželjeli nekome koga volimo. Uistinu, dan u kojemu nismo imali vremena za ljude i Boga, i nije bio dan. Dan u kojemu se nismo potrudili čuti, u kojemu smo prečuli one s kojima živimo, one koje volimo, u kojemu im nismo dopustili da dođu do riječi, izgubljen je dan. Dan kroz koji nismo išli u Božjoj prisutnosti prosuli smo poput pijeska u vjetar. Dužni smo i sebi samima i svima kojima je mjesto u našem srcu, dužni smo životu, naći vremena za srce svoga života. Za ljubav. Ne ispunimo li taj dug, sreća koja nam je nadohvat ruke, nadohvat duše, ostat će nam nedostupna. I oskudijevat ćemo. I toliki, toliki će zbog toga oskudijevati. (Stjepan Lice)
Košarkaška lopta u mojim rukama vrijedi oko $19. Košarkaška lopta u rukama Michaela Jordana vrijedi oko $33 milijuna Ovisi u čijim se rukama nalazi Bejzbol lopta u mojim rukama vrijedi oko $6.