Rezultati pretraživanja

Magarčić stolara Josipa

Siromašni stolar Josip pošao na sajam jer je morao kupiti kojekakvih sitnica za dom i radionicu. Dugo je obilazio, jer je novca imao malo, a stvari - i one najjednostavnije - ipak je trebalo platiti. Kad je bilo vrijeme ručku, pojeo je jednu lepinju koju je Marija ispekla u pepelu, i jednu jabuku. U gostionicu nije ulazio, jedno što mu se nije dalo miješati s trgovcima i mušterijama, a drugo što još uvijek nije bio ništa kupio, pa nije mogao znati koliko bi novca smio potrošiti za objed. Uostalom, Josip je rijetko pio vina. Navikao je na čistu vodu s izvora.
Zatim je nastavio obilaziti sajmište, među ljudima koji su prodavali i kupovali. Bilo je tu skupocjenih vrčeva i ćupova, šarenih tkanina, meda i masla, mirisa i različitog voća. Hodajući tako, opazi Josip kako mu ususret dolazi bijedan magarčić, siv, mršav, sitan, nemoćno izmičući batinama krupnog trgovca. Josipu se magarčić odmah sažalio. Na mršavu vratu visjela mu je krupna dobra glava, a na leđima se crvenili tragovi od batina, krvave pruge koje su se baš iznad vrata križale, kao da je bijednu životinju netko označio znakom križa.
Josip nije bio kanio kupovati nikakve životinje, ali sad je naglo odlučio pokušati: - Prodajete li ovo magare? - zapita on grubijana koji je još mahao kvrgavom batinom. Ovaj odgovori: - Dao bih ga za sitniš, samo da ga se riješim. Josip odmah plati, obujmi magarčića oko vrata i šapne mu u uho: - Hajdemo, jadniče moj, kući. Marija će ti se obradovati.
Magarčić nije mogao vjerovati očima ni ušima. Njegov dotadašnji gospodar više ga ne tuče niti psuje na njega, a novi gospodar nježno ga miluje po vratu i šapće mu u uho, kao što ga je nekada davno milovala njegova majka magarica. I magarac odmah poslušno pođe za čovjekom.
- Gle gada magarećeg - čudio se onaj što ga je prodao - bolje sluša njegovo šaputanje nego moju
batinu. Pravi magarac!
A magarac je zaista bio pravi pravcati magarac, samo što njegov bivši gospodar nije bio dobar čovjek. Sad je magarac došao o u ruke dobromu čovjeku. I hodao je s Josipom prema maloj
bijeloj kućici na rubu gradića Nazareta. Putem mu je Josip tepao: - Znaš, lijepo je živjeti i trpjeti
uz nju. U njezinim je očima mir, iz njih zrcali cijelo nebo…
Nato je magarčić strignuo ušima i podigao otežale kapke, čak je i klimnuo glavom, tako da je Josip zaista mogao pomisliti da ga životinja razumije. I pripovijedao je dalje: - Znaš, ja ti imam malu radionicu, puna je svježeg mirisa strugotine koja frca ispod moje blanje. U jednom kutu ogradit ću ležaj. Naći ćemo ti nešto za jelo. Ne mogu ti obećati da ćeš uvijek biti sasvim sit, ali tući te neću! Bit ćemo mi dobri prijatelji.
I sve je bilo kako je Josip obećao, ali - nisu dugo ostali u Nazaretu. Nešto se iznenada dogodilo, Josip je s Marijom morao na put. Putovali su dugo, čak do Betlehema. A tamo u Betlehemu nije za njih bilo ni bijele kućice, ni tople radionice, da magarčić otpočine u kutu na svježim strugotinama. Morali su svi zajedno u neku mračnu špilju. Ni ta nije bila slobodan, u njoj je živio neki veliki dobroćudni vol. Ali taj je mirno preživao i ničim nije pokazivao da su mu gosti neugodni. Vidjevši magarčića, vol se obradova društvu, približi mu se i upita ga: - Hej, prijatelju, odakle dolazite? - Čak iz Nazareta - reče tiho magarčić.
Vol nikad nije bio u Nazaretu, volovi ne putuju daleko, oni se vrte oko svoga sela, orući i vukući
kola. Zato je pitao: - To mora biti negdje daleko? - Da samo znaš koliko je daleko! Gotovo na
kraju svijeta. Kako sam umoran! Ali sam i sretan.
Volu se nikad nije dogodilo da je bio sretan i umoran. Jer, kad je bio najumorniji pa bi pokušao zastajati, dobivao je batine. Zato je sjećanje na umor za njega bilo sasvim neugodno. - Umoran si, veliš - reče on magarčiću. - Znači da ni tvoj gospodar nije dobar. Svi su takvi. Samo nas ganjaju!
- Ne, ne! - usprotivio se magarčić. - Moj je gospodar najbolji na svijetu. I on je sada umorniji od mene, jer putem nije jahao, nego je hodao koliko i ja. I mora biti umorniji od mene, jer on je samo čovjek, a ne magarac kao ja. - Čudak neki, zašto nije jahao? - pitao se vol. - pa vas magarce ljudi i drže uglavnom zato da bi na vama jahali.
- Jahala je na meni Marija, mlada gospodarica. Ona uopće ne bi mogla hodati. Jer ona nije sama.
Nosi dijete. Skoro će ga roditi. Jedva čekao da vidim hoće li biti dječak ili djevojčica. Josip i
Marija cijelim su putem međusobno razgovarali o dječaku, ali ja znam da to nitko ne zna unaprijed… - zapričao se magarčić.
Vol ga prekinu: - Poslije ćeš mi sve ispripovjediti, sad jedi. Podijelit ćemo moj obrok sijena. Ali,
što se to događa? - trgnu se naglo i pogleda iz špilje na livadu. - Zar ste vi pod špiljom zapalili
tako veliku vatru?
Magarčić je pogledao i viknuo: - Ne, to nije zublja, nego nekakva velika zvijezda! Gledaj, spustila se i ide za Marijom, mojom gospodaricom! O, čuješ li pjevanje?!
Vol je rekao: - To nisu obični ljudi! Zvijezde im se klanjaju…
- Uvijek sam znao da nisu obični ljudi - složio se magarčić. - Josip je najbolji čovjek na svijetu, a
Marija je tako dobra… Slušaj, plače dijete!
Okrenuli su glave prema Mariji, a ona je već u naručju držala dječačića. Dijete je zaplakalo. Bilo mu je hladno, jer vatra koju je Josip uspio naložiti od nekih suharaka više je dimila nego gorjela.
Vol je bio snalažljiv. Pozvao je magarca da svojim toplim dahom griju male ručice i nožice Dječaka. Marija je bila vrlo zahvalna, pomilovala ih je po njuškama. Vol samo što se nije rastopio od miline…
- Blago tebi, magarčiću, ti ćeš nositi na svojim leđima ovu divnu ženu i ovo slatko dijete! Sad
razumijem da možeš biti u isti mah i umoran i sretan.
Magarac nije mogao ništa odgovoriti. Činilo mu se da mu srce tuče u samom grlu. Nešto ga je počelo gušiti, i dogodilo se nešto što mu se nije dogodilo ni kad je dobivao najteže batine, njegove su se velike oči ispunile suzama. Radosnicama.
Josip mu položi ruku na glavu i reče: - Vidiš, magarčiću, rodio se Bog! Ti i ja bit ćemo mu sluge.
MAK, prosinac 1968.
 

Unutarnja sloboda - priča o dragom kamenu

Neki siromašni seljak trčeći dođe svetom čovjeku koji se odmarao pod drvetom.

- Kamen! Kamen! Daj mi dragi kamen!

Kava ili šalica? - priča o pravim vrijednostima

kupina bivših studenata, sada uspješnih poslovnih ljudi, okupila se kod bivšega profesora. Razgovor se ubrzo pretvorio u žalopojke o stresu na poslu i životu.

Malena - božićna priča

bozicna-svijeca-animacija

PRINT - pdf

Malena je imala srce puno ljubavi i radosti. Pjevušila je dok je pomagala majci u njihovoj kamenoj kući. Slušati njezine pjesmice bio je pravi užitak. Prala je lonce i tave, zalijevala cvijeće na prozorima. Znala je poći u šumu i donijeti naramak suharaka, a nakon toga izribati pod u velikoj sobi. „Moja malena je vrijedna poput mrava, ona je uvijek zaposlena“, govorila majka. „Moja malena je vesela, pjeva kao slavuj“, govorio je otac.

Doista, Malena je cijelu kuću ispunjavala radošću, kratila je svima duge zimske večeri kad se ni svagdanjim kruhom nije obilovalo.

Bili su to teški dani za obitelj, koja je živjela u malom primorskom selu na jugu Francuske. Maleni otac bijaše ribar. Ali otkad se razbolio, nije više mogao na more pa se obitelj izdržavala isključivo radom vrijedne Malenine majke. Premda je živjela u velikom siromaštvu, djevojčica je imala duboko i čvrstu vjeru.

„Doći će ubrzo proljeće i ljeto, tada će se i tebi povratiti zdravlje bit će nam svima bolje“, govorila je ocu. Tjedni su prolazili jedan za drugim. Novac je bivalo sve manje, ali cijelom je kućom odzvanjao zvonki smijeh razdragane djevojčice. Kad su stigli zimski praznici, uzviknula je: „Ah, kako volim božićne blagdane!“

„Ove godine“, reče joj tužno otac, „nećemo ti moći kupiti kakav dar, jer smo ostali bez novaca.“ Malena je to slušala, no bila je uvjerena da se za Božić djeci uvijek mora dogoditi nešto lijepo.

Na Badnju večer, uze ona tatu i mamu za ruku i reče: „Pođimo van, moramo sudjelovati u božićnoj radosti!“

Ostaviše dakle svoju mračnu kolibicu i izađoše u selo. Na svim su kućama prozori bili ukrašeni šarenim vrpcama, lampicama i svijećama, a kako su kuće bile uz cestu, mogla se vidjeti i osjetiti božićna radost.

„Sve su kuće pune radosti, osim naše“ - uzdahnuo je otac.

Malena to nije ni čula, smijala se i u njezinim je očima sjalo vedro raspoloženje.

„Kako smo sretni!“ uskliknula je. „Svi ovi svečano ukrašeni prozori i nas vesele!“

Kad su se vratili kući, Malena poljubi roditelje za laku noć i reče: „Stavit ću cipelu pred vrata za božićni dar.“

„Ah, Malena!“ majka će sa suzama u očima. „Ove godine neće biti darova.“ Pa ipak, cipela je ostala pred vratima. Puna vjere i pouzdanja, djevojčica se rano probudila, te polagano, hodajući na prstima odškrinuta vrata. Odmah je uskliknula:

„Tata! Mama! Dođite brzo! Pogledajte što mi je donio Isus!“ Ondje se u cipelici šćućurio tek izleženi ptić. Sav se tresao od zime.

„Vjerojatno je pao iz gnijezda pod krovom“, ustvrdio je otac.

Malena je šutjela. Za nju je ptić bio božićni dar maloga Isusa i drugo je nije zanimalo. Svu radost i pozornost usredotočila je na nemoćno stvorenje. Umotala ga je u toplu krpu, dala mu jesti i pobrinula se za sve što mu je bilo potrebno. Tom velikom radošću bili su uskoro ispunjeni i njezini roditelji, osjećali su kako im se vraća razdraganost koja ih je ispunjavala za sretnih dana.

Tako je Božić za malenu bio i te godine bogato ispunjen. Duh Božića je neprestano bio u njezinu srcu.

Bruno Ferrero

Mali žuti cvijet

Indijska legenda kaže da je jedan posjetitelj ušetao u rascvjetani vrt. Sa svih strana slušao je prigovor za prigovorom.

Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je od palme sve korisno - plod, lišće, grane, deblo...

Žena iz pećine - priča

Jedna žena šetala s djetetom po šumi. Stigla je do planine i primijetila otvorenu pećinu. Ušla je u nju.

Putovanje četvorice kraljeva

PRINT - pdf

tri-kralja-bogojavljenje-ilustracijaU ono vrijeme kad je svijetom vladao kralj August, a u Jeruzalemu kralj Herod u brdima Perzije u gradu Ekbatanu živio neki Artaban.

Bijaše on visok crnomanjast čovjek od četrdesetak godina. Svijetle oči, čelo sanjara i usne ratnika odavale su osjećajna čovjeka željezne volje, jednog od oni koji su uvijek nešto tražili.

Artaban je pripadao staroj svećeničkoj kasti zvjezdoznanaca zvanih poklonitelji ognja. Jednoga dana sazove on prijatelje i održi im otprilike ovakav govor: „Trojica mojih drugova zvjezdoznanaca: Gašpar, Melhior i Baltazar, i ja zajedno s njima, studirali smo stare kaldejske pločice i računali vrijeme uključujući i ovu godinu. Proučavali smo nebo i opazili novu zvijezdu, sjala je samo jednu noć i nestala. Moja braća bdiju u starom hramu Sedam nebeskih sfera u Babilonu, dok ja bdijem ovdje. Ako zvijezda ponovno zasja, za desetak dana zajedno ćemo krenuti za Jeruzalem da bismo se poklonili Obećanomu jer će se on roditi kao izraelski kralj. Nadam se da će se znak pojaviti, a ja sam sve pripremio za put. Prodao sam kuću i sva svoja dobra, a novac uložio u drago kamenje: safir, rubin i biserje koje ću odnijeti kralju na dar. Vas također pozivam da pođete sa mnom na hodočašće i na poklon novorođenomu kraljeviću.“

Nato izvuče iz pojasa tri dragulja kakva svijet još nije vidio, a koja bijaše sakrio: jedan plav poput jutarnjeg neba, drugi kao crvena sunčeva zraka na zalazu, a treći bijel poput snježnoga gorskog vrha na podnevnom suncu.

No na licima njegovih prijatelja pojavi se sumnja i nepovjerenje kao kad magla iz doline obavije najbliže brežuljke.

„To je bio obični san, Artabane“, rekao je jedan od njih. I svi su se razišli.

Artaban ostade sam. Pođe na balkon svoje raskošne vile i gle: čudesna zvijezda slala je svoje svjetlosne znakove s neba.

Džemal najbrža i najteža Artabanova dvogrba deva, osvajala je svojim dugim nogama prostranstva pustinjskog pijeska, dok je Artaban proučavao vrijeme kako bi se točno susreo s ostalim zvjezdoznancima. Prešao je obronke planine Orontes ispresijecane mnoštvom gorskih potoka. Propješačio je i Nisensku dolinu gdje je glasoviti čopor konja prignuo glavu ugledavši Džemala i u galopu otutnjao praćen oblakom prašine što su je dizala njihova kopita. Proputovao je mnogim studenim i pustim krajevima, probijao se mukotrpno gorskim lancima šiban hladnim vjetrovima, ušao je u mračni klanac slijedeći korito rijeke koja je sebi krčila put kroz stijene.

U daljini su se počeli nazirati obrisi babilonski zidina. Iznenada je u nasadu palmi začuo kako neki čovjek ležeći zaziva pomoć. Suha, poput pergamene žuta koža davala znakove smrtonosna groznice koja je ona jeseni harala u nizinama. Ledena smrt kao da ga već bijaše ščepala za vrat. Artaban se zaustavi. Uze usahloga starca u naručje opazivši njegovu sličnost sa svojim ocem, te ga ponese u obližnje svratište. Gostioničaru naloži da se za nj brine do kraja života i podari mu dragocjeni safir.

Sljedećega dana Artaban krene dalje. Podbadao je Džemala da požuri, ali ipak nije stigao na vrijeme. Trojica njegovih drugova, bojeći se da ne propuste susret s velikim Kraljem, otputovala su bez svoga druga. Perzijanac nastavi put sam.

Artaban stiže u pustu dolinu okruženu visokim stijenama obraslim brnistrom i na suncu blještavim cvjetovima. Iznenada začuje viku iz gustoga grmlja. Sjaše da vidi što je posrijedi i ugleda kako grupa vojnika vuče mladu ženu u dronjcima. Artaban poteže mač, no vojnika bijaše previše da bi ih sam napao. Djevojka ugleda blistavi zlatni krug na njegovim grudima, ote se svojim mučiteljima, pade mu do nogu i zavapi: „Smiluj mi se, spasi me! Moj je otac bio trgovac, ali je umro. Ovi su me zlikovci uhvatili i kane me prodati kao ropkinju kako bi naplatili očeve dugove. Spasi me.!“

Artaban je drhtao od bijesa, no zatim mirno gurne ruku pojas, izvadi rubin, njime podmiri dugove i tako oslobodi djevojku. Ona mu izljubi ruke a onda poput košute otrčao u goru.

U međuvremenu su Gašpar, Melhior i Baltazar stigli u štalicu u kojoj su živjeli Josip, Marija i mali Isus. Trojica svetih kraljeva pala su ničice pred djetetom i obdarila ga svojim dragocjenostima. Gašpar je donio prekrasni zlatni kalež. Melhior je preda nj položio kadionik iz kojega se vinuo miris tamjana. Baltazar ga je podario dragocjenom pomašću. Dijete je ozbiljna lica gledalo darove. Artaban se žurio što je više mogao. Kad je stigao u Betlehem, iz kuća se čuo plač i dizao plamen, a zrak je bio zagrijan kao pustinji. Uokolo su kružili vojnici s krvavim mačevima izvršavajući naredbu kralja Heroda: ubijali su dječake do dvije godine. Pored neke zapaljene kuće stajao je vojnik držači za nogu dijete okrenuto naglavce. Dijete je vrištalo i otimalo se kao da je znalo da ga vojnik kani usmrtiti. Vojnik se grohotom smijao. Djetetova majka je jecala i jaukala od boli. Artabanu se ote uzdah, uze posljednji dragi kamen koji mu je ostao – bijaše on malo veći od golubinjeg jajeta – i dade ga vojniku tražeći da ženi vrati njezino dijete. Ovaj to učini. Žena pograbi dijete, privine ga na grudi i pobježe.

Tek kasno navečer Artaban pronađe štalu gdje su Marija i Josip skrivali dijete. Josip se spremao za bijeg a Marija je držala dijete u krilu, njišući ga nježno i pjevušeći mu uspavanku.

Artaban se baci na koljena i pokloni čelom dotičući zemlju. Nije se usudio ni podići pogled, jer kralju kraljeva ne bijaše donio nikakav dar. „Gospodine, moje ruke su prazne, oprosti mi…“, prošapta.

Na kraju ipak podiže pogled misleći da dijete spava. Dijete nije spavalo. Blago se okrenulo k Artabanu. Lice mu se učas razvedrilo. Pružilo je ručice praznim kraljevim rukama i nasmiješio se.

Bruno Ferrero

Sreća - nesreća, tko zna?...

Jedino bogatstvo siromašnog starca bili su njegov sin jedinac i jedan konj koji mu je orao njivu, pa su imali što jesti. Kad je jednog dana konj pobjegao, svi su u selu povikali: Ajme nesreće!

Svjetiljka - poučna priča

svjetiljka_ilustracijaU nekom je selu nasred jedinog trga bila postavljena svjetiljka. Jedina svjetiljka koja je osvjetljavala trg! Svi su se mještani hvalili njome. Seoski načelnik čak je odredio čovjeka da pazi na tu svjetiljku i da se marljivo brine za sve što je u vezi s njom. Slijepo zanesen svojom službom, čovjek postavi na trg, na vidno mjesto, strelicu s natpisom koji je pokazivao i upućivao na svjetiljku. Mještani se tome počeše smijati. Jedan ga upita: - Jeste li vi stavili tu strelicu? - Da, gospodine. - Savjetovao bih vam da je sklonite. - Zašto? - Zato što svjetiljka, ako se ne vidi sama po sebi, ne služi ničemu. Istina. Pravoj vrlini i pravim vrijednostima nije potrebna nikakva strelica.

Trebamo Isusa - došašće

Mi zaista trebamo nekoga

Koji neće izbjegavati probleme ovoga svijeta
Koji će miriti bogate i siromašne ...

Smisao života - ogledalce

Kada je profesor završio s predavanjem, upitao je iz navike "Ima li pitanja?" ne očekujući nikakvo pitanje.

Zapitaj se - Alfred Nobel

Prije nekih stotinu godina čovjek je pogledao u jutarnje izdanje novina i na iznenađenje i užas, pročitao među osmrtnicama svoje ime. Zapitao se: “Jesam li ovdje ili sam tamo?”

Kada počinje Božić?

Božić počinje kada slabi jakomu slabost oprosti, kada jaki zavoli snagu slaboga, kada bogati počne dijeliti imanje sa siromašnima, kada glasni zastane pokraj nijemoga i shvati što mu je on želio reći, kada značajno postane beznačajno, a nevažno postane važnim i velikim, kad usred tame jedno maleno svjetlo obećava bezbrižnost i život u svjetlu, a ti ne odugovlačiš, nego pođeš, takav kakav jesi, prema tome svjetlu, tada, da, tada počinje Božić. (Rolf Krenzer)

Bepo pometač ulica

Bepo, pometač ulica, radio je svoj posao rado i temeljito. Znao je da je njegov rad potreban. Kad bi meo ulice, činio je to polako i jednolično: kod svakog koraka jedno disanje, i kod svakog disanja jedan zamah metlom.

Kako prepoznati zaista važna čovjeka

Dječak je izišao s djedom prošetati Parizom. Prolazili su pored malog postolarskog dućana. Kupac je tvrdio da nešto nije u redu s njegovim cipelama.

Zanimljivosti

Nadbiskupija u Linzu u Austriji ponudila je besplatan download zvukova zvona triju najvažnijih crkava toga područja. Među zvonima čiji se zvuk može downloadati na mobilni telefon je i glasovito zvono Immaculata iz katedrale sv. Marije u središtu Linza.

Humor

Došla tri ateista pred vrata Raja. Rekoše sv. Petru kako žele upoznati Boga. Petar ode i reče Gospodinu tko je pred vratima. – RECI IM DA ME NEMA! reče On.

Poslovice

Hvalisanje je početak sramote. (Japanska)