Novac u brašnu - priča o savjesti Novo!
0 preuzimanja
Neki Indijac došao po prvi put seoskom svećeniku i po prvi put zamolio malo brašna od njega.
Misionar mu je dao dosta brašna u vrećici, ali znajući da ima veliku obitelj, stavio je i nešto novca. A on se vratio sutradan s novcem u ruci. Reče: "Oče, noćas nisam mogao oka sklopiti. U meni su se čitavu noć borila dva glasa. Jedan je govorio: našao si novac, ali nije tvoj i moraš ga vratiti misionaru koji ti je bio tako dobar i dao ti brašno. Drugi je govorio: Budi lukav: ako ti je dao onu vreći, znači da je sve tvoje, i brašno i novac. Kupi što god hoćeš."
Oče, radije ću poslušati onaj prvi glas i živjeti u miru. Zato ti vraćam novac."
Je li u prirodi čovjeka da bude pošten ili lukav?
Kompromis koji ponizuje čovjeka:
Znam, tvoja ti narav ne daje da lažeš niti da snuješ prevare: međutim lijepo je pobjeđivati.
Trebaš se odvažiti.
Za pokazivanje da smo pošteni bit će i drugih prilika.
Ali sada, samo za jedan dan poslušaj mene, zaboravi stid.
Imaš još dovoljno života da se pokažeš kao najpošteniji čovjek (Sofoklo)
Umberto de Vanna "s adolescentima"
| Pregleda: | 1878 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
U nekom gradu na istoku živio je stari, siromašni ali veoma pobožni čovjek po imenu Ruben. Služio je bogatom gospodaru koji mu je dopuštao da spava u njegovoj konjušnici. Jedne noći stari je Ruben usnuo san.
U pravoj bujici svakidašnjih promjena raspoloženja, ljudi pitaju jedni druge: jesi li ti optimist ili pesimist? I obično iznalaze srednji izlaz u odgovoru: ja sam realist - čime nije ništa rečeno. I optimist i pesimist imaju pravo javnosti.
Pa ipak, optimisti su zanimljiviji i nekako privlačniji. Oni su kao neka neobična bića. Kad je zemlja puna čičaka i korova, oni uvijek otkrivaju cvijetak i travu. Kada se sve suši i pretvara u pustoš, oni su rijetke ptice selice koje osjećaju i otkrivaju blagotvornu oazu.
Zbog toga često dobivaju nadimke: zanesenjaci koji žive izvan stvarnosti, naivci koji pojma nemaju, sanjari koji se predaju utopijama.
Suvremeni duhovni pisac Phil Bosmans smatra da se pesimisti nazivaju realistima koji s obje noge stoje na tlu stvarnosti, ali da su zapravo zagazili u prljavštinu svijeta, toliko zasjenjeni da ne vide ništa od sunčane strane života, pa se pita: Zašto vjerujem u optimiste?
Zato što oni polaze na put k sunčanoj strani, k zemlji gdje se može živjeti i preživjeti. Optimisti su ljudi koji vjeruju u plodove Duha: ljubav, radost, strpljivost, vjernost, srdačnost, dobrotu. A pesimisti kao da nikad nisu okusili te plodove pa umiru prije smrti. I zaključuje taj pisac: "Samo će optimisti preživjeti!"
Ova optimistička tvrdnja o optimistima odgovara zašto unatoč svemu možemo biti optimisti. Bez opravdana razloga optimist je sigurno naivac, idealist, utopist, sanjar, izvanzemaljac. Ali optimizam nije apstraktni pojam, filozofski proizvod, potrošna roba, već je plod jednog procesa.
Čovjek koji zrači optimizmom jest čovjek koji zrači radošću, vedrinom, zadovoljstvom zbog nade koju osjeća i nosi u sebi.
Tu nadu kršćani svrstavaju u red tzv. bogoslovnih kreposti, zajedno s vjerom i ljubavlju.
A ta nada ima uporište u Bogu, koji je ludo zaljubljen u čovjeka, u svoje remek-djelo. Bog ima u čovjeka beskrajno povjerenje te mu je sve predao u ruke. To je razlog optimizma u životu čovjeka.
O nadi je, dakle, riječ. Ima je sve manje, pa je i optimizma vrlo malo. Vjernik zato ni u ovim tmurnim vremenima ne zdvaja (nije neodlučan), već nošen nadom pali svijeću optimizma. Jedno svjetlo teško razbija mrak, a stotina svijeća tjera tmine.
To je ujedno i poticaj da ne samo pojedinac, nego i obitelj, pa i šira zajednica, nadom rastjera oblake koji su se nisko spustili i prijete da zamrače ovaj svijet. Lakše je prekrižiti ruke i sve to mirno gledati proklinjući tamu. Teže je zavrnuti rukave i rastjerivati maglu.
Zato vjerujem da će samo optimisti preživjeti, jer njima pripada budućnost.
nepoznati autor