Rezultati pretraživanja

Kako su rasli zemlja i nebo?

Bozic-ilustracijaBožić. Rekoh joj: "Nacrtaj mi Božić." Dugo je sjedila. Zamišljena. Nad papirom. S olovkom u ruci. Napokon se odlučila. Povukla je pri dnu lista crtu od jednog do drugog kraja, a onda se dugo i upitno zagledala u mene. A ja, ja nisam znao što reći i više - tek tako, upitah: S koje strane to treba gledati? Ona odmakavši olovku od usta i privukavši papir bliže meni, tiho reče: - Ovako je bilo prije Božića. Nebo je veliko, a zemlja mala. - Potom obrne list, tako da je crta koju je povukla bila sasvim pri vrhu. Reče: - A ovo je poslije Božića. Nebo i zemlja su narasli. Zemlju sam nacrtala ali od neba je tek ovo malo stalo. Sada ti je nebo svuda tu okolo. I zaokruži rukom uokolo lista. Gledala me zabrinuto, kao da se pita razumijem li, a onda me obujmi svojim ručicama. Reče: - Hajde, idemo gledati bor, pa ćemo poslije pričati što smo vidjeli. Siguran sam, sve lijepo vidio sam te večeri među onim granama, svjetlima. Tek, bojim se, da nje nije bilo, ništa ne bih vidio. (Stjepan Lice)

Što sve možemo ako se nadamo i vjerujemo?

Antoine de Saint-Exupery, poznati francuski pisac i pilot, u svojoj knjizi "Zemlja i ljudi" opisuje doživljaj pilota koji se danima borio za svoj život nakon što se njegov avion srušio u Andama (planinski masiv u Južnoj Americi, jedan od najviših na svijetu).

List koji je htio biti vođa

Bila jednom mlada i napredna stabljika. Imala je točno četiri lista koja su blještala u rosi pod snopom sunčanih zraka.

Priča jedne svijeće

svijeca-plamen-animacijaZapalili ste me i gledate moje svjetlo, Radujete se jasnoći i toplini koju darivam. Veselim se da smijem gorjeti za vas, da nije tako, ležala bih možda negdje u staroj kutiji bez ikakve koristi. Smisao dobivam tek po tome što gorim. Ali, dobro znam, što dulje gorim, to kraća postajem, to se više bližim svojem kraju. - Izgorjela je! – reći ćete, a ono što je od mene ostalo, bacit ćete. Znam, za mene postoje uvijek ove dvije mogućnosti: ili ostajem u kutiji nedirnuta, zaboravljena u tami, ili gorim, postajem sve kraća, dajem sve što imam. U korist svjetla i topline dovodim sebe kraju. Ipak mislim da je ljepše i pametnije ako smijem nešto dati od sebe nego ostati hladna i ležati u mračnoj kutiji… - Gledaj, isto je tako s vama ljudima: ili se povučete, ostanete sami za sebe i sve je hladno i prazno, ili se približite ljudima i darujete im od svoje topline i ljubavi i tek onda vaš život dobiva smisao: On je ispunjen. Ali znajte i to da za ovo morate dati nešto od sebe samih, nešto od svoje radosti, od svoje srčanosti, od svojega smijeha, možda i nešto od svoje tuge. I ne treba bojažljivo razmišljati o tome kako ćete sačuvati sami sebe. Mislim da samo onaj koji druge veseli, postaje još veseliji. Samo onaj koji je svjetlo drugima, sam će primati svjetlo. Što više gorite za druge, to će svjetlije biti u vama samima. Mislim da su mnogi ljudi samo zato tmurni i neraspoloženi jer se boje biti ovdje za druge, donositi drugima svjetlo. Tuže se i neprestano mrmljaju na teška vremena. Još nisu shvatili: ovo jedno jedino svjetlo koje gori više je vrijedno nego sva tama svijeta. Dopustite, dakle, da vas malo Ohrabrim ja, sitna, mala svijeća. autor nepoznat

Legenda o pameti i srcu

Kad je Bog odlučio ljudima darovati život, htio je da im u njihovoj ljudskosti ništa ne uzmanjka. Zbog toga im je svima redom naumio dati sve što bi im kroz njihove dane moglo ustrebati.

Violina - priča o pravim vrijednostima

Stara je violina dospjela na aukciju. Bila je jako istrošena i puna ogrebotina.
Bila je jako istrošena i puna ogrebotina.

Marijin san

Marijin-san-ilustracijaJosipe, sanjala sam čudan san. Ne razumijem posve što mi se snilo, ali mi se čini da ima veze s rođendanom moga Sina. U mome snu ljudi se pripremaju nekoliko tjedana za rođendan moga Sina. Ukrašavaju kuće, kupuju novu odjeću i mnoge lijepe darove. Čudno je bilo to što darovi nisu bili za moga Sina. Ljudi su zamotali darove u fini, šareni papir i stavljali ih ispod drveta. Da, drvo, Josipe, usred njihovih kuća. I to ukrašeno drvo sa svjetlucavim nakitom. Na vrh drveta stavljaju figuru, nešto kao anđeo. Baš nekako lijepo. I svi nasmiješeni, veseli. I darivali su jedni druge, ali ne i moga Sina. Čini mi se da ga ni ne poznaju. Ni ime mu nisu spomenuli, uopće. Osjećala sam da bi im on čak smetao kad bi svratio. Kako tužno, ne biti dobrodošao i željen na proslavu vlastitog rođendana. Sretna sam da je to samo san. Bilo bi tužno, Josipe, kad bi to bila stvarnost.

Priča o kruhu i nogometu

Toga predvečerja u jednoj ulici u predgrađu velikoga grada uzavrelo je kao u kotlu. Vriska, galama, pravdanje i poneka teška riječ za dječja usta. Dječaci su igrali nogomet, a umjesto lopte naganjali su staro pecivo koje je Ivan našao pored kante za smeće.

Paun i vrana - priča o sreći

Vrana je živjela u šumi i bila je potpuno zadovoljna svojim životom. Jednog dana ugleda labuda. „Ovaj labud je tako lijep i bijel“, pomisli ona, „a ja sam crna“.

Lucija - Svjetlana (priča Sonje Tomić)

PRINT - pdf

sveta-Lucija-animacija- Upalit ću svjetlo, majko, da nam svijetli u tami - tiho reče Lucija ustajući sa stolice što je stajala pri uzglavlju kreveta presvučena čistom mirisnom posteljinom. Po blještavo bijelom jastuku rasule se ruse kose plemenite gospođe Eutihije. Trpjela je godinama od teške bolesti kojoj ne nađe lijeka ni jedan liječnik u cijeloj Siracusi (Sirakuzi).

- Snilo mi se, majko, kako treba da hodočastimo u Cataniju (Kataniju) na grob svete Agate - nastavi Lucija postavljajući svjetiljku na komodu. - Ljudi ne znaju lijeka tvojoj boljetici, ali svetica znade.

- Ako tako misliš, dušo - pristane gospođa Eutihija - pripremi odjeću i hranu pa možemo izjutra krenuti na put. Sad bih htjela zaspati. Umorna sam - reče i sklopi oči.

Lucija počne pripremati prtljagu krećući se po kući najtiše što je mogla da ne ometa majčin san.

Sljedećeg dana, tek što je sunce izišlo, kočija s Lucijom i gospođom Eutihijom napusti Siracusu. Kad se damama već počelo pričinjati kako napornom putovanju neće biti kraja, kočijaš objavi da su stigli na odredište. Pomože Luciji smjestiti stvari u prenoćište, a potom podiže gospođu Eutihiju na ruke i ponese je grobu svete Agate. Ondje je spusti na tlo, podmetne joj smotani pokrivač pod leđa i vrati se u prenoćište. Lucija klekne i počne moliti.

- Oče naš koji jesi... - izgovori i naglo umukne. Nestalo je dnevnog svjetla i posvemašnja tama ovila je nju, majku i grob svete Agate. Lucija raširi oči kušajući razabrati bilo što u mraku. Kao da je zatitralo slabašno svjetlo, učini joj se. Još više napregne vid.

I doista, prilazila joj je mlada djevojka sva u sedefastoj bjelini te se činilo kao da žar izbija iz njezina tijela.

Jesi li to ti, Agato, nikne pitanje u Lucijinu mozgu. Istog trenutka začuje u srcu odgovor: Da, ja sam. Došla sam ti reći da će tvoja majka ozdraviti, ali ti ćeš umrijeti mučeničkom smrću. Bojiš li se?

Ne, odgovori Lucija i toga časa prikaze nestade. Sunce je tek zalazilo i nebo bijaše rumeno i zlatno.

- Zaspala si, dušo? - upita gospođa Eutihija.

- Ne, majko - reče djevojka. - Ukazala mi se sveta Agata i prorekla da ćeš ozdraviti.

Bolesnica se osmjehne i šapne: - Vjerujem.

A ono o mučeništvu Lucija prešuti.

Sonja Tomić „U iščekivanju Spasitelja“

Hodočasnik

U lijepu dvorcu od kojega nije ostao ni kamen na kamenu živio nekoć vrlo bogat vitez. Mnogo je novaca potrošio da uresi dvorac; malo je kome dobra činio. Prolazio onuda siromašni putnik hodočasnik.

Tajna posebnih ključeva

Jučer ste uspjeli riješiti neki problem. Danas je pred vama novi. Hoćete li upotrijebiti jučerašnje rješenje?

Zvjezdane oči - priča o svetoj Luciji

Zvjezdane oči - priča o svetoj Luciji
sveta-lucija-siracusa-kipVeć su prošla dva dana otkako se mati i kći vratiše s hodočašća u Siracusu. Gospođi Eutihiji bijaše mnogo bolje pa je već hodala po kući, kuhala i pospremala. Trećega dana posjeti ih Lucijin zaručnik. Bijaše pristao mladić iz poznate i vrlo časne obitelji.
- Oči su ti sjajne poput zvijezda - reče Luciji umjesto pozdrava.
Djevojka naglo spusti vjeđe. Osjeti drhtaj duboko u utrobi kao od nekog potmulog straha. Htjela bih da se zanosi mojom dušom, pomisli, a ne tijelom. Ako ga moje oči zavode, bolje da mu ne dadnem priliku da ih motri.
- Mnogo toga moram obaviti - reče. Budi tako dobar pa nas pohodi za tjedan dana!
Mladić razočarano uzdahne, ali se pokori Lucijinoj želji.
A ona, ustrašena osjećajima koje je jasno razabirala u zaručniku, odluči svoj dio imanja razdijeliti sirakuškoj sirotinji. Ljubi li moje srce, neće se obazirati na siromaštvo, umovala je.
Cijele sedmice odnosila je iz kuće sve što bijaše imalo vrijedno: haljine od skupocjenih tkanina, obuću od najfinije kože, slike i sagove, vaze i vezove, porculansko posuđe i komade namještaja od sandalovine i ebanovine s intarzijama od bjelokosti. Naposljetku isprazni i škrinju s novcem te sve razda ubogarima. tako u kući ostade samo najnužnije.
Osmoga dana ponovno je pohodi zaručnik.
- Čemu otezati? Vrijeme je da uglavimo dan vjenčanja - reče. - S tvojim imanjem i onim što mi dadne otac započet ću velik posao i... - zastade u besjedi zaprepašteno se ogledavši po praznoj sobi, a onda krikne: - Ta gdje su slike, sagovi i namještaj?
- Kod onih kojima pripada - mirno odgovori Lucija.
- Što si rekla?
- To što si čuo! - odsiječe Lucija. - Gospodin Isus kaže: Ako hoćeš biti savršen, razdaj sve što imaš siromasima i kreni za mnom.
- Isus? Onaj Židov što ga razapeše kao razbojnika u Jeruzalemu? Što je zaludio narod da mu vjeruje i da više ne žrtvuje našim bogovima? - bješnjeo je zaručnik. - To neću trpjeti! Idem u sudište pa ću te prijaviti. Vidjet ćemo hoće li ti pomoći tvoj raspeti uzor!
Posve pomračena srca zaručnik odjuri i prijavi Luciju vlastima kao kršćanku koja se odmetnula od cara i državne vjere. Od rimskih bogova.
Ni sat poslije njegova odlaska stigoše vojnici da odvedu Luciju u mučilište. Svežu je konopcima za volovski jaram. Ali koliko su god tukli životinje da povuku, one se nisu uspijevale pomaknuti s mjesta. Tada upravitelj zapovjedi da djevojku spale tu gdje je zatekoše. Naslagaše drva i potpališe oganj. Ali nijedan plamičak ne htjede se dotaknuti ni Lucijine odjeće, a kamoli tijela. Tada jedan od vojnika podiže bodež da joj probode grlo, zagleda joj se u oči, i ruka mu klone.
- Kukavico! - zaurla vojnik do njega i ta riječ poput čarobnog štapića ponovno podiže ruku s bodežom.
- Ah, kako te oči blješte! Kao najsjajnije zvijezde - prošapće vojnik, i šaka s bodežom ponovno klone.
- Bijedniče! - vrisnuše sad svi vojnici. - Zar se bojiš suknje?
Vojniku zadrhte usne pa napregne svu svoju volju ne bi li podigao ruku s oružjem.
... ali ti češ umrijeti mučeničkom smrću. Bojiš li se? - pričini se Luciji da ponovno čuje Agatin glas.
- Ne bojim se - šapne i sklopi oči da ne zbunjuje vojnika. Da ne gleda svjetlost zemaljsku.
Ruka s bodežom treći se put podiže i silovito spusti na Lucijin vrat. Djevojka se zanjiše. I gle! Umjesto tame, pod vjeđama joj rasula se svjetlost vječna.
Sonja Tomić

Vrijeme za obitelj

- Tata! Tata koji je čitao novine promrmlja: - Ma, što je dijete? - Hoću li i ja morati čitati novine kad odrastem? - Pa naravno. - Zašto, tata? Tata nije ništa čuo jer je nastavio čitati novine. - Zašto tata? Želio bih znati!

Izbor nasljednika - priča za razmišljanje

Jedan uspješni biznismen ušao je u duboku starost i shvatio kako je došlo vrijeme da ga netko zamijeni. Pozvao je sve potencijalne kandidate, financijske direktore, šefove odjela i pogona, blagajnike, savjetnike i održao im govor...

Zanimljivosti

Bičevani su u Isusovo vrijeme smjeli biti robovi, ratni zarobljenici i tuđinci, a rimski građani nikako.

Humor

Ivica piše pisanu provjeru znanja. UČITELJICA: Ivice, nadam se da te ovaj put neću uhvatiti kako prepisuješ? IVICA: Učiteljice, i ja se nadam.

Poslovice

Tko laže vas, lagat će i protiv vas. (Hrvatska poslovica)