Pravo Božje ime Novo!
0 preuzimanja
Ovo je priča iz drevnih vremena kada su ljudi imali samo jednu riječ koja je značila Bog; Bog i nijednu drugu.
"I nema drugo ime?" pitahu se neki. Onda su se ljudi počeli preispitivati i razmišljati. Dogovorili su se da će se ponovno sastati za tjedan dana. Svaki od njih mora reći ime koje je pronašao. I onda će izabrati najljepše ime kojim će zvati Boga.
I sastadoše se ljudi nakon tjedan dana.
Prvi je donio posudu od terakote u kojoj je gorjela vatra. Rekao je: "SUNCE, to je ime Božje. Ono nam daje svjetlost i boje, pobjeđuje mrak i hladnoću noći."
Stigao je drugi. I on je donio posudu od terakote, ali u njoj je bila voda. "VODA, to mora biti pravo Božje ime. U vodi je nastao život."
Treći je donio pregršt zemlje i pustio je da pada između prstiju. Reče: "Ovako moramo zvati Boga, ZEMLJA. Ona nas odijeva i hrani, ona je naša kuća.
Četvrti je donio pero, mekano i lagano. Bacio ga je u zrak i vjetar ga je odnio u vis. On reče: "Ovo je za mene pravo ime Božje, ZRAK. Zrak pokreće brodska jedra, bez zraka ne bismo mogli disati ni živjeti."
Bijaše tu i peti čovjek. Šutio je, nije rekao ni jedne jedine riječi, u rukama je držao djetešce i nježno ga ljuljao. "A ti", upitaše ga, "koje ime si pronašao za Boga?" Čovjek je ostao u tišini i gledao ostale. Iznenada jedan od njih uzvikne: "Shvatio sam. Najljepše ime koje možemo dati Bogu je O T A C." "Neka tako bude." rekoše u glas, "Bog je naš Otac. On je Otac svih ljudi."
| Pregleda: | 922 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Govori samo o onome što ti je jasno, inače šuti. Govorništvo je umjetnost varanja i laskanja. Zamislite sebi onu tišinu koja bi nastala kada bi ljudi govorili samo ono što znaju. Ima ljudi koji govore, govore, govore – sve dotle dok napokon ne uspiju nešto reći. Tko mnogo govori – ili mnogo zna ili mnogo laže. Lako je govoriti kad se ima što reći, ali je teško imati što reći kad valja govoriti. Ma kako čovjek dobro govorio, kad previše govori, uvijek na kraju kaže neku glupost. Prava je muka i nevolja kad čovjek nema dovoljno duha u sebi da bi dobro govorio, ni dovoljno pameti da bi šutio. Neizrečena riječ je – zlato. Čini se da su ljudi stekli govor ne da sakriju svoje misli nego da prekriju kako nemaju nikakvih misli. Grmjeti znaju mnogi – ali sijevati? Srce i snaga pameti stvaraju govornika. Govornici nisu dobri radnici. Govor je izvor svih nesporazuma. Kad nemaš ništa za reći, ne govori. Michaels, govori (…) Uvidjet ćeš koliko je lako govoriti, samo govori. Slušaj me, slušaj s kakvom lakoćom ovu sobu ispunjavam riječima. Poznajem ljude koji mogu govoriti cijele dane da se ne umore, koji riječima mogu ispuniti svjetove (…) Čovječe, pruži sebi malo tvarnosti, jer ćeš proći kroz život potpuno neprimijećen. Bit ćeš samo broj u retku, kad će na kraju rata naveliko zbrajati kako bi izračunali razlike, i ništa više. A ne želiš biti jedan od nestalih, nije li tako? Želiš živjeti, zar ne? Pa onda, govori, neka se čuje i tvoj glas, ispričaj svoju priču! Slušamo te! Po njegovom mišljenju, koje čuva za sebe, porijeklo govora leži u pjesmi, a porijeklo pjesme u nužnosti da se zvukom ispuni prevelika i praznjikava ljudska duša. Kada muškarac ustane da govori, ljudi ga obično prvo slušaju pa tek onda gledaju. Kod žena je drugačije. Njih prvo ljudi pogledaju, pa ako im se svidi to što vide, tek onda slušaju. Velika je stvar znati pravo vrijeme govora i šutnje. Ne pokazuj sve što imaš, niti govori sve što znaš. Govor bi trebao biti poput suknje: dovoljno dugačak da bi pokrio temu, a dovoljno kratak da bi bilo zanimljivo. Prouči ono što se govori, a ne onoga tko govori. Misli što hoćeš, govori što moraš.
tekst preuzet sa http://mudremisli.net
U Bolonji postoji jedna ulica koja nosi vrlo zanimljiv naziv: "Ulica milosrđa". Vrlo je zanimljivo kako je dobila to ime. U njoj se jednoga dana dogodilo ubojstvo.