Mudrost dvorske lude - o vlasti i vladanju Novo!
0 preuzimanja
Behlul se mogao slobodno kretati po palači sultana Haruna el-Rašida jer je bio dvorska luda, a dvorska je luda čovjek koji svoju mudrost skriva iza zastora ludosti.
Jednoga je dana sjeo na sultanovo prijestolje, što je bio prijestup zbog kojeg se lako gubila i glava. Stražari ga odmah uhvatiše, skinuše s prijestolja i dobro ga istukoše.
Njegovo zapomaganje probudi sultana pa je došao vidjeti što se događa.
Behlul je drečao kao jarac dok je začuđeni sultan tražio od stražara da mu objasne što se dogodilo. Kad je čuo Bahlulov prijestup izgrdio je stražare: “Sram vas bilo, zar ne vidite da je to Behlul mahniti? Zar bi se pametan čovjek usudio sjesti na sultanovo prijestolje?!?”
Behlula poče tješiti “Nemoj plakati, sve je sada u redu, obriši svoje suze, dobri moj.”
“O veličanstveni, ja ne plačem zbog batina i boli koju pretrpjeh, već ja plačem zbog tebe!”, odgovori Behlul. 'Zbog mene!' uzviknu Harun, 'zašto bi plakao zbog mene?'
'O veličanstveni, reče Behlul, 'sjedio sam na tvom prijestolju samo nekoliko trenutaka i zbog toga sam dobio strašane batine, a ti, dobri moj, sjediš na njemu već dvadeset godina.
Kakve li samo tebe batine čekuju kada siđeš s njega?
ZBOG TE POMISLI JA ZAPLAKAH.
Harun el-Rešid ovim bijaše potpuno dotučen. Sada njemu suze potekoše niz lice. 'Pa što da radim, o, Behlule!?', zavapi “Budi pravedan” odgovori Behlul, mudra dvorska luda.
istočnjačka narodna pripovjetka
| Pregleda: | 2468 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Ljudi su rekli da bi Christopher Columbo mogao odjedriti preko ruba Zemlje i strovaliti se, ali on je 1492.godine otkrio novi svijet - Ameriku.
Svjetina je ismijavala braću Wright zbog njihova pokušaja da naprave letjelicu, ali 1903.g.poletjeli su.
Ima u Evanđelju mjesta koja se čine nelagodnima, ulomaka koji se ne čitaju često, zgoda koje izgledaju nezgodnima. Oni koji su u drevna vremena kad nije bilo tiska rukom prepisivali Bibliju znali su čak i izostaviti kakvo mjesto.
Jedan od nelagodnih ulomaka je zapis Ivanova evanđelja o Isusovu izgonu trgovaca iz hrama. Isus je planuo. Dosegao uže. Spleo ga u bič. Pojurio među hramske trgovce. Ljutito prevrće stolove prodavača. Udara bičem od užeta. Otjeruje ovce i volove. Graju, dreku, povike, otpore nadvisuje glas ljutitog Nazarećanina: Ne činite od kuće oca mojega kuću trgovačku (Iv 2, 6). Ovakvog Isusa gotovo ne poznajemo. Kad bismo listali molitvenike i u njima potražili sličice kojima obilježavamo stranice, uvjeren sam da ne bismo našli ni jedne koja prikazuje ljutitog Isusa.
Za Isusa je pisano da je bio nama u svemu jednak osim u grijehu. Ljutio se kao i mi. Mi redovno smatramo da je ljutnja grijeh... Ali, kad se Isus ljutio, zacijelo nije ljutnja kao takva grijeh. Koja je ljutnja grijeh? Ona koja nije razmjerna uzroku. Ili ona koja je čak bez razloga. Zbog čega se Isus Ljutio? Zbog toga što su trgovci obeščastili hram Očev. Naše ljutnje su više radi nas samih, što je netko nama učinio nažao.
Pismo nam tako govori da se ljutimo ali neka ne griješimo. Znači da naša ljutnja ne bude bezrazložna ili bezrazmjerna. I još nešto veli Sveto Pismo: Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom. Srdžba je nekako kao mana koja se morala potrošiti u danu kad je pala, nije se smjela čuvati za slijedeći dan. Srdžba je račun koji se ne prenosi na drugi dan. Kad se okrene stranica dana, ljutnja se ne prenosi. Novi dan mora početi čist. Ljutnje su kao oblaci i kao kratko nevrijeme. Dođu i prođu. Prenositi ljutnju na drugi dan znači kvariti san. Prenositi je danima iz dana u dan znači trovati život sebi i drugima.
Isus se naljutio, žestoko se razljutio. Jedanput. Bog nam ne brani da se (s razlogom) naljutimo, ali ne da se i ljutimo.
(Ivan Golub)