Priča o povjerenju - moj otac je pilot Novo!
0 preuzimanja
Jedan je čovjek ostavio dječaka samog u čekaonici na aerodromu. Na ukrcaj putnika dječak je stigao prvi. Malo je gledao oko sebe, a onda je počeo bojati dječju bojanku. Ušao je u avion, pronašao slobodno mjesto i zavalio se u sjedalo. Dok je stjuardesa davala upute putnicima sjedio je sasvim mirno. Ostao je miran i kad se avion počeo kretati pistom. Za vrijeme leta avion je upao u veliku oluju koja ga je počela nositi kao list na vjetru. Turbulencije i iznenadna propadanja aviona izazvali su paniku kod putnika. A dječak je sasvim mirno sjedio na svom mjestu. Jedna putnica, koja je sjedila s druge strane hodnika, sva u panici upitala je dječaka: “Ti se ne bojiš?” “Ne gospođo, ne bojim se”, odgovorio je ne dižući oči sa svoje bojanke. “Pilot aviona je moj otac!” Puno je situacija u našem životu koje nalikuju avionu u oluji. Često se osjećamo posve nemoćni i izgubljeni. Imamo dojam da ćemo propasti između oblaka da nema nikoga tko će nam pomoći i vratiti nam osjećaj sigurnosti. U tim trenutcima budimo spokojni i imajmo povjerenja jer: naš “OTAC” je pilot.
| Pregleda: | 972 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
- Božić 7. siječnja slave oni kršćani koji se u liturgiji drže julijanskog (“starog”) kalendara, a po tom kalendaru 7. siječnja je 25. prosinca
- NEKI katolici i pravoslavni drže se novog, a neki starog kalendara: 7. siječnja Božić slave vjernici Srpske i Ruske PRAVOSLAVNE Crkve i KATOLICI Ukrajinske grkokatoličke Crkve.
- 25. prosinca Božić slave svi KATOLICI rimskog obreda (službeno: latinska Crkva), ali isto tako i vjernici Grčke, Bugarske i Rumunjske PRAVOSLAVNE Crkve.
Iznimka je Armenska Crkva koja blagdan Bogojavljenja i Božić slavi isti dan - 6. siječnja, prema staroj kršćanskoj tradiciji.
prema: profesor Ivan Zelić objektivno.hr
Ima u Evanđelju mjesta koja se čine nelagodnima, ulomaka koji se ne čitaju često, zgoda koje izgledaju nezgodnima. Oni koji su u drevna vremena kad nije bilo tiska rukom prepisivali Bibliju znali su čak i izostaviti kakvo mjesto.
Jedan od nelagodnih ulomaka je zapis Ivanova evanđelja o Isusovu izgonu trgovaca iz hrama. Isus je planuo. Dosegao uže. Spleo ga u bič. Pojurio među hramske trgovce. Ljutito prevrće stolove prodavača. Udara bičem od užeta. Otjeruje ovce i volove. Graju, dreku, povike, otpore nadvisuje glas ljutitog Nazarećanina: Ne činite od kuće oca mojega kuću trgovačku (Iv 2, 6). Ovakvog Isusa gotovo ne poznajemo. Kad bismo listali molitvenike i u njima potražili sličice kojima obilježavamo stranice, uvjeren sam da ne bismo našli ni jedne koja prikazuje ljutitog Isusa.
Za Isusa je pisano da je bio nama u svemu jednak osim u grijehu. Ljutio se kao i mi. Mi redovno smatramo da je ljutnja grijeh... Ali, kad se Isus ljutio, zacijelo nije ljutnja kao takva grijeh. Koja je ljutnja grijeh? Ona koja nije razmjerna uzroku. Ili ona koja je čak bez razloga. Zbog čega se Isus Ljutio? Zbog toga što su trgovci obeščastili hram Očev. Naše ljutnje su više radi nas samih, što je netko nama učinio nažao.
Pismo nam tako govori da se ljutimo ali neka ne griješimo. Znači da naša ljutnja ne bude bezrazložna ili bezrazmjerna. I još nešto veli Sveto Pismo: Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom. Srdžba je nekako kao mana koja se morala potrošiti u danu kad je pala, nije se smjela čuvati za slijedeći dan. Srdžba je račun koji se ne prenosi na drugi dan. Kad se okrene stranica dana, ljutnja se ne prenosi. Novi dan mora početi čist. Ljutnje su kao oblaci i kao kratko nevrijeme. Dođu i prođu. Prenositi ljutnju na drugi dan znači kvariti san. Prenositi je danima iz dana u dan znači trovati život sebi i drugima.
Isus se naljutio, žestoko se razljutio. Jedanput. Bog nam ne brani da se (s razlogom) naljutimo, ali ne da se i ljutimo.
(Ivan Golub)