I ptice vole živjeti Novo!
0 preuzimanja
Imao sam sedam ili osam godina. Često sam se igrao s dječakom iz susjedstva. Zvao se Heinrich Brasch. On me naučio kako se prave praćke. Gumenu vrpcu treba pričvrstiti na rašljastu granu. Takve smo grančice izrezivali iz živice. Bilo je proljeće, korizma, vrijeme Gospodinove Muke. Jedoga nedjeljnog jutra Heinrich me pozove:
"Idemo na brdo, gađati ptice!"
Srce mi je uzbuđeno tuklo. Nije to mala stvar: prvi put gađati pticu. Do tada smo gađali koješta. No sad će to biti ozbiljno. Bojao sam se. Nešto nije bilo u redu. Pomislih da je ipak nedjelja. Ali, ne usudih se suprotstaviti. Heinrich bi me ismijao. Bio bih osramoćen. Dođosmo do voćaka koje su tek pupale. Golo granje. Topli vjetar i pokoji cvijetak u travi. "Pogledaj eno zebe!" Obazreo sam se. Ptičica je radosno kliktala na grančici. "Tiho!" - šapne Heinrich. Baci se na zemlju te na sve četiri otpuza do drveta. Stavi kamenčić u praćku i nategne gumu. Ja sam jednostavno morao činiti sve kao i on. Nisam imao snage odustati. No moja se savjest već probudila. Znao sam da sve to nije u redu. U taj tren razliježe se iz doline zvuk jutarnjeg zvona. Kao da hita u pomoć maloj ptici. I glasu moje savjesti.
Skočio sam i daleko odbacio praćku. Ptičica se preplašila i odletjela. I Heinrich je naglo ustao. Bijesan kao ris. "Gade!" - siktao je, "ja ću ti pokazati." Alli ja se nisam bojao. Sav sretan slušao sam kako zvona zvone. "Ne smijemo ubijati, Heinrich", rekao sam mirno. "I ptice vole živjeti. Kao i mi!"
On je od toga jednostavno zanijemio. Stajao je i slušao kako zvona zvone. Od tada se nisam više bojao da će me netko ismijati. Kad mi prijatelji nešto predlože, ja pitam sam sebe je li to dobro ili zlo, i radim po svojoj savjesti.
(Albert Schweitzer)
| Pregleda: | 2288 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 24. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Došavši u nepoznati grad, neki je čovjek pokušavao prodati skupocjeni sag. - Tko će mi dati 100 zlatnika za ovaj krasan sag? - uzvikivao je prolazeći kroz grad.
U trgovinu namirnica ušla je žena odjevena u odjeću koja joj je bila prevelika.
Pristupila je vlasniku trgovine i prigušenim glasom zatražila nešto hrane na dug, jer joj je muž teško bolestan i ne može raditi, a imaju četvoro djece. Vlasnik se izderao na siroticu da iziđe van. Žena je žalosno moljakala: »Molim vas gospodine! Novac ću donijeti čim budem mogla!»
Vlasnik je na to zavikao da ne daje robu na dug. Jedan kupac pristupio je trgovcu i zamolio ga da pomogne sirotoj ženi.
Ovaj joj se obratio, kako bi se grubo našalio: «Imaš li popis stvari koje ti trebaju?» Žena je potišteno odgovorila: «Da gospodine.»
«Položi popis na vagu. Dat ću ti onoliko koliko on teži» reče trgovac.
Žena je izvadila komadić papira, nešto na njega dopisala i pognute glave stavila na vagu.
Tanjur vage na koji je stavila papirić spustio se do kraja. Prodavač je otvorenih usta provjerio vagu. Bila je u redu. Vratio je papirić na tanjur a na drugi počeo stavljati paketiće s hranom, kutije, vrećice i konzerve. Jezičak na vagi nije se ni pomakao.
Konačno je zgrabio papirić. Nije to bio popis namirnica nego molitva:
«Bože moj, ti znaš u kakvoj sam situaciji i znaš što mi je sve potrebno, sve povjeravam tebi.»
POUKA: Bog uvijek zna težinu naših molitava.
Bruno Fererro