Optimisti danas Novo!
0 preuzimanja
U pravoj bujici svakidašnjih promjena raspoloženja, ljudi pitaju jedni druge: jesi li ti optimist ili pesimist? I obično iznalaze srednji izlaz u odgovoru: ja sam realist - čime nije ništa rečeno. I optimist i pesimist imaju pravo javnosti.
Pa ipak, optimisti su zanimljiviji i nekako privlačniji. Oni su kao neka neobična bića. Kad je zemlja puna čičaka i korova, oni uvijek otkrivaju cvijetak i travu. Kada se sve suši i pretvara u pustoš, oni su rijetke ptice selice koje osjećaju i otkrivaju blagotvornu oazu.
Zbog toga često dobivaju nadimke: zanesenjaci koji žive izvan stvarnosti, naivci koji pojma nemaju, sanjari koji se predaju utopijama.
Suvremeni duhovni pisac Phil Bosmans smatra da se pesimisti nazivaju realistima koji s obje noge stoje na tlu stvarnosti, ali da su zapravo zagazili u prljavštinu svijeta, toliko zasjenjeni da ne vide ništa od sunčane strane života, pa se pita: Zašto vjerujem u optimiste?
Zato što oni polaze na put k sunčanoj strani, k zemlji gdje se može živjeti i preživjeti. Optimisti su ljudi koji vjeruju u plodove Duha: ljubav, radost, strpljivost, vjernost, srdačnost, dobrotu. A pesimisti kao da nikad nisu okusili te plodove pa umiru prije smrti. I zaključuje taj pisac: "Samo će optimisti preživjeti!"
Ova optimistička tvrdnja o optimistima odgovara zašto unatoč svemu možemo biti optimisti. Bez opravdana razloga optimist je sigurno naivac, idealist, utopist, sanjar, izvanzemaljac. Ali optimizam nije apstraktni pojam, filozofski proizvod, potrošna roba, već je plod jednog procesa.
Čovjek koji zrači optimizmom jest čovjek koji zrači radošću, vedrinom, zadovoljstvom zbog nade koju osjeća i nosi u sebi.
Tu nadu kršćani svrstavaju u red tzv. bogoslovnih kreposti, zajedno s vjerom i ljubavlju.
A ta nada ima uporište u Bogu, koji je ludo zaljubljen u čovjeka, u svoje remek-djelo. Bog ima u čovjeka beskrajno povjerenje te mu je sve predao u ruke. To je razlog optimizma u životu čovjeka.
O nadi je, dakle, riječ. Ima je sve manje, pa je i optimizma vrlo malo. Vjernik zato ni u ovim tmurnim vremenima ne zdvaja (nije neodlučan), već nošen nadom pali svijeću optimizma. Jedno svjetlo teško razbija mrak, a stotina svijeća tjera tmine.
To je ujedno i poticaj da ne samo pojedinac, nego i obitelj, pa i šira zajednica, nadom rastjera oblake koji su se nisko spustili i prijete da zamrače ovaj svijet. Lakše je prekrižiti ruke i sve to mirno gledati proklinjući tamu. Teže je zavrnuti rukave i rastjerivati maglu.
Zato vjerujem da će samo optimisti preživjeti, jer njima pripada budućnost.
nepoznati autor
| Pregleda: | 1962 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Ateist je pao sa stijene. Kako se kotrljao dolje, uhvatio se za granu malog drveta. Tu je visio između neba i iznad kamenja tristo metara ispod sebe, znajući da neće moći dugo izdržati.
Tada mu dođe misao na pamet. "Bože!" povika svom snagom.
Tišina. Nitko nije odgovorio.
"Bože!" povika ponovno. "Ako postojiš, spasi me i ja obećavam da ću vjerovati u te i druge učiti da vjeruju."
I ponovno šutnja! Skoro u šoku pade s grane kad začu snažan glas kako odjekuje kanjonom: "To svi kažu kad su u nevolji."
"Ne, Bože, ne!" uzviknu sada s više nade. "Ja nisam kao drugi. Ne vidiš li da sam već počeo vjerovati čuvši tvoj glas? Ono što ti trebaš sada učiniti jest da me spasiš i ja ću naviještati tvoje ime do kraja zemlje."
"Vrlo dobro", odgovori Glas. "Spasit ću te. Pusti tu granu."
"Pusti tu granu?" uzviknu čovjek sav izvan sebe. "Misliš li da sam lud?"
Priča se da se očekivano čudo nije dogodilo kad je Mojsije bacio svoj štap u Crveno more. Tek onda kad se prvi čovjek bacio u more, valovi su uzmakli, a voda se razdijelila da bi načinila suh prolaz za Židove.
Anthony de Mello ("Molitva žabe")
- Starče, zar nije obeshrabrujuće što na svijetu ima toliko malo iskrenih ljudi? - Pogledaj, sinko, oranice oko nas. Nisu li one malobrojne u usporedbi sa svim pustim i divljim predjelima na Zemlji?