Molitva sv. Tome Akvinskog - prije umnog rada Novo!
0 preuzimanja
sv. Toma Aquinski[/caption]
“Neizrecivi Stvoritelju,
koji si iz riznice svoje mudrosti odredio tri hijerarhije anđela
i postavio ih na nebu u čudesnom redu,
koji si prekrasno rasporedio dijelove svemira,
Ti, kažem, koji se zoveš istinsko vrelo svjetla i mudrosti i uzvišen izvor,
udostoj se uputiti zraku svoje jasnosti u tamu mog uma,
uklanjajući od mene dvostruki mrak u kojem sam rođen, mrak i grijeha i neznanja.
Ti koji jezik nejačadi činiš rječitim,
pouči moj jezik i položi na moja usta milost Tvoga blagoslova.
Daj mi oštroumnost u shvaćanju, trajnost u pamćenju,
vještinu i lakoću u učenju, temeljitost u tumačenju i obilnu milost govora.
Pripravi početak, upravljaj napretkom i upotpuni završetak,
Ti koji si pravi Bog i Čovjek, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.
Amen.”
(s latinskog preveo Ivan Zelić) | Pregleda: | 1051 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Već su prošla dva dana otkako se mati i kći vratiše s hodočašća u Siracusu. Gospođi Eutihiji bijaše mnogo bolje pa je već hodala po kući, kuhala i pospremala. Trećega dana posjeti ih Lucijin zaručnik. Bijaše pristao mladić iz poznate i vrlo časne obitelji.
Jedne godine, uoči Božića, mali siromašan dječak usnuo je da mu je došao mali Isus i donio mu dar kako bi ga razveselio.
Njegova je majka bila siromašna udovica. U sobici gdje su stanovali nije bilo ni pokrova nad ognjištem. Nisu oni ni trebali kuhati jer su se hranili kruhom koji bi isprosili. Kako bi Isus ušao?
Razbijajući tako svoju glavicu, djetetu pade na pamet da s vanjske strane prozora stavi svoju poderanu cipelu: tu bi Isus, kad bude prolazio, mogao staviti svoj dar.
I tako, dok se njegova majka umorna odmarala, uze dječak svoju cipelu i stavi je na prozor. Zatim legne i zaspi. Sanjao je o pijetlu na ražnju, što ga je dan prije vidio u pečenjarnici, zatim o narančama, pa o malim orguljama koje su svirale, svirale, svirale…
No, umjesto orgulja, kad se probudio, čuo je kako zvone zvona najavljujući blagdan…
Protrljavši oči dječak se sjetio svega što mu je bilo na srce: Božića i njegovih darova. Što li mu je samo mogao mali Isus staviti u poderanu cipelu?
Skočio je sa slamnjače i potrčao k prozoru. Kružio je znatiželjnim očima amo-tamo i konačno pogledao u cipelu.
Bilo je nešto unutra, ali nije mogao dobro vidjeti što. Gurne ruku u cipelu i uzvikne: napipao je nešto mekano i hladno!... Bio je to vrapčić, napola ukočen od noćne hladnoće, koji se u zoru sklonio u cipelu kao u gnijezdo. S napola zatvorenim kapcima vrapčić je ostao šćućuren, bez ikakva znaka da bi odletio.
Dječak se još uvijek smiješio. Taj ga je mali živi vrapčić razveselio više nego bilo što drugo. Uostalom, bio je to dar od Djeteta Isusa.
Donesen u sobicu, vrapčić je izletio, raširio krila i skakutao, okrećući pametno svoju glavicu.
Uto je stigla i dječakova majka koja se malo odmorila.
- Sretan Božić, dijete moje, neka te Bog blagoslovi! - reče dječaku.
- A onda opazi vrapca i upita: - Oho, što je to?
- To je dar Djeteta Isusa - uvjerljivo odgovori dječak.
I ispriča majci gdje je našao to malo biće.
- Dobro došao, siromašku! - uskliknu žena. I kako je već bila dobra doda: - Vidiš, dijete drago, kao god čovjek bio siromašan, uvijek može pomoći nekome siromašnijem od sebe!
To rekavši dade vrapčiću mrvice koje su preostale od prijašnje večeri.
MAK, prosinac 1981.