Medvjedić i leptirić - poučna priča
0 preuzimanja
"(Na svjetlu je bolje i pokisnuti...)
Mali je medvjed, sklupčan, bezvoljno ležao pred svojim brlogom. Leptirić koji je nestašno lepršao u blizini primijeti da se s njegovim prijateljem nešto čudno događa te sleti na njegov nos. - Što je? - upita ga. - Zašto si tužan? - Upravo su me protjerali iz staklarnice - potuži se medvjedić. - Jako su se naljutili što sam im sve porazbijao. A nisam htio. Stvarno nisam htio. - Vjerujem ti - sućutnim glasom reče leptirić. - Ali trebao si znati da medvjedima nije mjesto u staklarnici. Niti ikome tko se kreće kao medvjed. - Lako je tebi govoriti - uvrijeđeno će medvjedić. Ti možeš sletjeti na bilo koji stakleni predmet a da mu se ništa ne dogodi. - I opravdavajući se doda: - Što mogu kada je meni tako zanimljivo biti u staklarnici. - Eh, nije baš pametno ići svuda gdje je zanimljivo - pouči ga leptirić. - Mene jako zanima kako je u tvom brlogu, a ipak neću u njega ući. - Samo uđi - ohrabri ga medvjedić. I s mangupskim osmjehom doda: - Neću se ljutiti na tebe ako nešto i prevrneš ili razbiješ. - Ne zamjeri - ispriča se leptirić. - Ali mi, djeca sunčevih i duginih boja, najviše volimo biti na svjetlu. - Čak i ako pokisnete? - začuđeno će medvjedić - - Za nas je bolje pokisnuti na svjetlu, nego ostati suh u mraku - zaključi leptirić.
(Stjepan Lice)
| Pregleda: | 2764 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 22. 08. 2019. |
Slični dokumenti
Put do crkve vodio je kroz selo. Starica je žurila oborena pogleda, mrmljajući molitvu i krišom pogledavajući ljude.
Prema grčkoj mitologiji nimfa Eho zaljubila se u prelijepog mladića Narcisa koji na nju uopće nije obraćao pažnju. Eho je venula od tuge sve dok od nje nije ostalo ništa osim glasa. Boginja Osvete osudila je oholog Narcisa da se zaljubi u svoj odraz u jezeru. Toliko je bio opčinjen sobom da je jednog dana upao u jezero i utopio se. Poslije Narcisove smrti, došle su Drijade - gorske vile - i vidjele da se jezero pretvorilo u vrč slanih suza. „Zašto plačeš?” - pitale su ga. „Oplakujem Narcisa”, reče jezero. „Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa. Mi smo stalno po šumi trčale za njim, a jedino si ti imalo prilike izbliza promatrati njegovu ljepotu.” “Narcis je bio lijep?” - iznenadi se jezero. “Tko bi to mogao znati bolje od tebe? Na tvoje se obale svakog dana naslanjao.” - odgovoriše Drijade. Jezero zašutje trenutak pa reče: „Oplakujem Narcisa, ne zbog njegove ljepote, već zato što sam, svaki put kada bi legao na moje obale, gledao kako se u dubini njegovih očiju zrcali moja vlastita ljepota.”
Oscar Wilde
Prepoznaješ li sebe u Narcisu ili u jezeru? OHOLOST JE TEŠKI GRIJEH IZ KOJEGA NASTAJU MNOGI DRUGI GRIJESI