U organizaciji Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije, u subotu, 23. ožujka 2024. godine održana je godišnja duhovna obnova koja je u marijanskom svetištu Majke Božje Lurdske u Vepricu okupila oko 100 vjeroučitelja laika Splitsko-makarske nadbiskupije. Voditelj duhovne obnove bio je don Stipan Šurlin, upravitelj svetišta i duhovnog centra u Vepricu.
Priroda ima čudesnu i tajanstvenu snagu da čovjeka oslobodi od buke i žurbe te odmori na krilima Njegove milosti. Vepric je upravo takav prostor jer je pružio dodatan poticaj vjeroučiteljima da u tišini pogledaju na vlastiti život i u Božjoj i Marijinoj prisutnosti odgovore na Njegovu ljubav. Duhovna obnova bila je poziv na uranjanje u ozračje Velikog tjedna i poziv za ponovnu obnovu otajstva Uskrsa.
U duhovnu sabranost vjeroučitelje je meditativnim razmatranjem uvela predstojnica Katehetskog ureda prof. dr. sc. Jadranka Garmaz. Naglasila je kako je duhovna obnova povratak duhovnim temeljima i put ponovnog otkrića samih sebe, obnova svojih početaka i svrhe za koju smo stvoreni. Na tom putu sveci su oni koji nam otkrivaju smjer prema Bogu. Stoga su vjeroučitelji bili pozvani na razmatranje misli svetaca koje nadahnjuju: „Sveti Bernard kaže da sve počinje spoznajom samoga sebe; čovjek mora naučiti tko je, odakle dolazi i kamo ide. Ta samospoznaja omogućuje mu shvatiti zbilju prvoga stvaranja kojom je on prirodno bio usmjeren prema Bogu, a odvraćen od lica Božjega treba izvršiti povratak, obratiti se“. Za sve one koji žive svoje kršćanstvo samo obavljajući stvari, odjeknule su riječi koje je sveti Bernard pisao papi Eugenu: „Ako cijeli svoj život provodiš u zaposlenosti i ne nalaziš vremena za sabranost, zar ću te zato hvaliti? Kako možeš biti ponovno čovjek ako si izgubio samoga sebe? Što će ti koristiti, ako prema Gospodinovoj riječi sve stekneš, a sebe samog izgubiš? Kad svi drugi imaju pravo na tebe, budi onda i ti čovjek koji ima pravo na sebe. Nisi li stranac svakome, ako si stranac sebi? Ako netko postupa loše sa sobom, kako može biti dobar?“ Pitanja su to koja su vjeroučitelje ohrabrivala da upere smjeli pogled u vlastitu nutrinu. Kao poticaj imali su pred sobom Huga od sv. Viktora i njegov „Nauk o tri oka“, sv. Franju Asiškoga koji se nije dao nadmašiti u ljubavi prema Kristu, svetog Antuna Padovanskog i njegovo tješenje i podizanje bližnjih te upozorenje svetog Mateja čovjeku koji je izgubio sebe i Boga. Sveci nam pomažu ponovno naći sebe i Boga, a to je najvažniji čovjekov ispit na zemlji i najvažnija molitva.
Uslijedio je duhovni nagovor don Stipan Šurlina utemeljen na razmatranju duhovnika pape Franje, kardinala Raniera Cantalamessa: „Učite se od mene jer sam Kruh života.“ Tumačeći odlomke iz Ivanovog evanđelja koji su prethodili Isusovim riječima „Ja sam Kruh života“, vjeroučitelji su preispitivanjem otkrivali da njihovi najveći neprijatelji nisu iskušenja svijeta, već njihovo „ja“. Kao pomoć u zahtjevnoj zadaći evangeliziranja svoga „ja“, don Stipan je predočio događaj Cezareje Filipove: „Cezareja Filipova je mjesto u kojem je bila prisutna jedna velika različitost i krajnost, od najsiromašnijih do bogatih, od mjesta užitka do prisutnosti robova. Danas je ovo naša Cezareja. Mi dolazimo navijestiti Gospodina i navješćujući Njega navješćujemo i vlastiti identitet. Pitanje „Što vi kažete tko sam ja?“ poziva na odgovor. Kakav je vaš apostolat? Kakva je vaša evangelizacija? Petar je Isusu dao odgovor nadahnut milošću Duha Svetoga Oca nebeskoga. Molimo Isusa ovdje pred Gospodinom da nam objavi što On kaže sam o sebi. Razmislimo prihvaćamo li Njegov odgovor.“
Nakon susreta sa samim sobom, jasnije možemo čuti, shvatiti i prihvatiti Kristov odgovor. Na tom tragu don Stipan je temeljio daljnji nagovor te je, pozivajući se na Origena i sv. Augustina, istaknuo: „Susret sa vlastitim ja treba se dogoditi za dva stola, a to su euharistija i Sveto pismo. Dva stola mogu biti razmještena, ali su jedno Otajstvo od kojega se hrani ljudska duša.“
Kroz ispit savjesti odzvanjala su pitanja duhovnog animatora: „Je li u našem svijetu Krist postao Kruh života? Jesmo li, poput svetog Ignacija Antiohijskog, svjesni da trebamo biti hrana ovom svijetu u kojem je prisutna konfuzija, jad i bijeda? Dajemo li nadu kao što ju je Krist pružio? Hranimo li svoje „ja“ na dva stola? Može li onaj tko nas vidi reći da je vidio Krista?“ Neposredno prije susreta s Milosrdnim Ocem u sakramentu pomirenja, vjeroučitelji su pred očima imali apostola Petra koji je u noći Isusovog uhićenja zanijekao Krista, Crkvu i na kraju samoga sebe, a Isus je baš njemu iskazao povjerenje. Don Stipan je sve nazočne pozvao da svoj pogled, poput Petrovog, susretnu s Gospodinovim: „Često su nam potrebne suze za susret sa sobom i Gospodinom. Petar je na trećem upitu zaplakao. Ono što gradi odnos su Gospodinovo praštanje i milosrđe. Molimo svetoga Petra da nas zagovara pred licem Božjim kako bi se izmirili s Gospodinom.“
Pomireni s Bogom, vjeroučitelji su se okupili u najtješnjoj povezanosti s Kristom, na slavlju euharistije. Kroz poticajne riječi homilije još jednom su bili pozvani podići ranjenu narav i svoje „ja“ zamijeniti Kristovim „ja“ kako bi kršćanskom mudrošću križa bili svjedoci Kristove ljubavi u svijetu.
Nakon dara euharistije, okupili su se na zajedničko blagovanje i prenijeli poruke o povezanosti, zajedništvu, dijeljenju. Zatim su, sudjelujuću u pobožnosti Križnog puta autora Tomislava Ivančića, slijedili Onoga koji je sav sebe razdao za nas. Tu nije bio kraj jer se Isusov Križni put nastavlja i u vjeroučiteljskom poslanju, u povlastici – biti suradnik Otkupitelja i s njim nositi Križ.
Marina Šimić