Sija li kod vas sunce? Novo!
0 preuzimanja
Makedonski kralj Aleksandar došao je u jednu zabačenu, zlatom bogatu pokrajinu u Africi. Stanovnici su mu došli ususret i donijeli mu darove.
"Nisam došao k vama gledati vaša bogatstva, već učiti od vaših običaja", govorio je kralj tim gostoljubivim ljudima. Tada ga povedu na trg gdje je njihov kralj donosio presude. Upravo je naprijed stupio jedan građanin i govorio kralju: "Ja sam, o kralju, od ovog čovjeka kupio vreću pljeve i u njoj našao veliko blago. Pljeva je moja, ali ne i nađeno blago, a ovaj čovjek koji mi je prodao vreću pljeve, neće sebi uzeti blago. Reci mu, o kralju, da je uzme - jer to je njegovo!"
Onaj drugi reče: "Ti se bojiš učiniti nepravdu, a ja da se ne trebam bojati? Ja sam tebi s vrećom prodao sve što je u njoj, zato zadrži svoje! Reci mu, kralju, da je tako!" Kralj upita prvoga ima li on sina. On mu odgovori: "Da!" Tada upita drugoga ima li on kćer. I on potvrdi da ima. "Pa dobro", reče kralj, "obojica ste pošteni muževi: oženite svoju djecu zajedno i podajte njima nađeno blago kao vjenčani dar. To je moja presuda!" Aleksandar se začudio kad je čuo kraljevu presudu. "Jesam li nepravedno presudio", pitao je kralj, "da se ti tako čudiš?" "Nipošto", odvrati Aleksandar, "ali u našoj bi se zemlji drugačije presudilo. Obojica zavađenih, izgubila bi glave, a blago bi pripalo kralju." Tada afrički kralj sklopi ruke i upita: "Sija li kod vas sunce? Daje li vam nebo još uvijek kišu?" Aleksandar odgovori: "Da!" Afrički će kralj na to: "To je tako zbog nedužnih životinja koje žive u vašoj zemlji: jer nad takvim ljudima ne treba sunce sjati niti im nebo kišu slati!"
Novac i moć, ili žudnja za njima, ubijaju život. Zaraziti se žudnjom za novcem i moći znači natjerati u sebe bijes, nezadovoljstvo, ogorčenje, optuživanje, možda mržnju. Ni jedna od tih stvari ne može naškoditi onima protiv kojih je uperena, može jedino naškoditi tebi. Mnogo što i mnogo tko ispunjen je ovim jadom. Pogledaj u sebe! Gdje su ti smijeh i suze - tvoje sunce i tvoja kiša? Mržnja i bijes ne mogu se iskreno radovati, niti iskreno žaliti. Ako ti je ugaslo sunce i izostala kiša možda je vrijeme da nešto mijenjaš.
Petar Nodilo
| Pregleda: | 2012 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 19. 11. 2019. |
Slični dokumenti
U ono vrijeme kad je svijetom vladao kralj August, a u Jeruzalemu kralj Herod u brdima Perzije u gradu Ekbatanu živio neki Artaban.
Bijaše on visok crnomanjast čovjek od četrdesetak godina. Svijetle oči, čelo sanjara i usne ratnika odavale su osjećajna čovjeka željezne volje, jednog od oni koji su uvijek nešto tražili.
Artaban je pripadao staroj svećeničkoj kasti zvjezdoznanaca zvanih poklonitelji ognja. Jednoga dana sazove on prijatelje i održi im otprilike ovakav govor: „Trojica mojih drugova zvjezdoznanaca: Gašpar, Melhior i Baltazar, i ja zajedno s njima, studirali smo stare kaldejske pločice i računali vrijeme uključujući i ovu godinu. Proučavali smo nebo i opazili novu zvijezdu, sjala je samo jednu noć i nestala. Moja braća bdiju u starom hramu Sedam nebeskih sfera u Babilonu, dok ja bdijem ovdje. Ako zvijezda ponovno zasja, za desetak dana zajedno ćemo krenuti za Jeruzalem da bismo se poklonili Obećanomu jer će se on roditi kao izraelski kralj. Nadam se da će se znak pojaviti, a ja sam sve pripremio za put. Prodao sam kuću i sva svoja dobra, a novac uložio u drago kamenje: safir, rubin i biserje koje ću odnijeti kralju na dar. Vas također pozivam da pođete sa mnom na hodočašće i na poklon novorođenomu kraljeviću.“
Nato izvuče iz pojasa tri dragulja kakva svijet još nije vidio, a koja bijaše sakrio: jedan plav poput jutarnjeg neba, drugi kao crvena sunčeva zraka na zalazu, a treći bijel poput snježnoga gorskog vrha na podnevnom suncu.
No na licima njegovih prijatelja pojavi se sumnja i nepovjerenje kao kad magla iz doline obavije najbliže brežuljke.
„To je bio obični san, Artabane“, rekao je jedan od njih. I svi su se razišli.
Artaban ostade sam. Pođe na balkon svoje raskošne vile i gle: čudesna zvijezda slala je svoje svjetlosne znakove s neba.
Džemal najbrža i najteža Artabanova dvogrba deva, osvajala je svojim dugim nogama prostranstva pustinjskog pijeska, dok je Artaban proučavao vrijeme kako bi se točno susreo s ostalim zvjezdoznancima. Prešao je obronke planine Orontes ispresijecane mnoštvom gorskih potoka. Propješačio je i Nisensku dolinu gdje je glasoviti čopor konja prignuo glavu ugledavši Džemala i u galopu otutnjao praćen oblakom prašine što su je dizala njihova kopita. Proputovao je mnogim studenim i pustim krajevima, probijao se mukotrpno gorskim lancima šiban hladnim vjetrovima, ušao je u mračni klanac slijedeći korito rijeke koja je sebi krčila put kroz stijene.
U daljini su se počeli nazirati obrisi babilonski zidina. Iznenada je u nasadu palmi začuo kako neki čovjek ležeći zaziva pomoć. Suha, poput pergamene žuta koža davala znakove smrtonosna groznice koja je ona jeseni harala u nizinama. Ledena smrt kao da ga već bijaše ščepala za vrat. Artaban se zaustavi. Uze usahloga starca u naručje opazivši njegovu sličnost sa svojim ocem, te ga ponese u obližnje svratište. Gostioničaru naloži da se za nj brine do kraja života i podari mu dragocjeni safir.
Sljedećega dana Artaban krene dalje. Podbadao je Džemala da požuri, ali ipak nije stigao na vrijeme. Trojica njegovih drugova, bojeći se da ne propuste susret s velikim Kraljem, otputovala su bez svoga druga. Perzijanac nastavi put sam.
Artaban stiže u pustu dolinu okruženu visokim stijenama obraslim brnistrom i na suncu blještavim cvjetovima. Iznenada začuje viku iz gustoga grmlja. Sjaše da vidi što je posrijedi i ugleda kako grupa vojnika vuče mladu ženu u dronjcima. Artaban poteže mač, no vojnika bijaše previše da bi ih sam napao. Djevojka ugleda blistavi zlatni krug na njegovim grudima, ote se svojim mučiteljima, pade mu do nogu i zavapi: „Smiluj mi se, spasi me! Moj je otac bio trgovac, ali je umro. Ovi su me zlikovci uhvatili i kane me prodati kao ropkinju kako bi naplatili očeve dugove. Spasi me.!“
Artaban je drhtao od bijesa, no zatim mirno gurne ruku pojas, izvadi rubin, njime podmiri dugove i tako oslobodi djevojku. Ona mu izljubi ruke a onda poput košute otrčao u goru.
U međuvremenu su Gašpar, Melhior i Baltazar stigli u štalicu u kojoj su živjeli Josip, Marija i mali Isus. Trojica svetih kraljeva pala su ničice pred djetetom i obdarila ga svojim dragocjenostima. Gašpar je donio prekrasni zlatni kalež. Melhior je preda nj položio kadionik iz kojega se vinuo miris tamjana. Baltazar ga je podario dragocjenom pomašću. Dijete je ozbiljna lica gledalo darove. Artaban se žurio što je više mogao. Kad je stigao u Betlehem, iz kuća se čuo plač i dizao plamen, a zrak je bio zagrijan kao pustinji. Uokolo su kružili vojnici s krvavim mačevima izvršavajući naredbu kralja Heroda: ubijali su dječake do dvije godine. Pored neke zapaljene kuće stajao je vojnik držači za nogu dijete okrenuto naglavce. Dijete je vrištalo i otimalo se kao da je znalo da ga vojnik kani usmrtiti. Vojnik se grohotom smijao. Djetetova majka je jecala i jaukala od boli. Artabanu se ote uzdah, uze posljednji dragi kamen koji mu je ostao – bijaše on malo veći od golubinjeg jajeta – i dade ga vojniku tražeći da ženi vrati njezino dijete. Ovaj to učini. Žena pograbi dijete, privine ga na grudi i pobježe.
Tek kasno navečer Artaban pronađe štalu gdje su Marija i Josip skrivali dijete. Josip se spremao za bijeg a Marija je držala dijete u krilu, njišući ga nježno i pjevušeći mu uspavanku.
Artaban se baci na koljena i pokloni čelom dotičući zemlju. Nije se usudio ni podići pogled, jer kralju kraljeva ne bijaše donio nikakav dar. „Gospodine, moje ruke su prazne, oprosti mi…“, prošapta.
Na kraju ipak podiže pogled misleći da dijete spava. Dijete nije spavalo. Blago se okrenulo k Artabanu. Lice mu se učas razvedrilo. Pružilo je ručice praznim kraljevim rukama i nasmiješio se.
Bruno Ferrero