Propovijed za razbojnike Novo!
0 preuzimanja
Dok je prelazio granicu, nekog je svećenika presrela razbojnička družba. Razbojnici ga okruže, a njihov vođa reče: - Sad ćeš održati propovijed, ali takvu da bude nama po volji!
Svećenik shvati svoj položaj. Ne održim li propovijed sa mnom je gotovo, pomisli. U sebi se pomoli svetom Bartolomeju, zaštitiku svih nevoljnika, te se popne na panj kao da je propovjedaonica.
Razbojnici su skinuli kape i napeto čekali da progovori. - Vaš život sliči Isusovu životu - otpočne svećenik. - Kako to? - pitaju razbojnici. - Pa tako - odvrati svećenik - što je Isus rođen kao siromah, a i vas nije zapalo bogatstvo. On je u mladim godinama pomagao svetom Josipu pri tesarenju. I vi ste morali raditi, inače bi vas otac istukao. Kad je Isus odrastao, lutao je zemljom. Poput Njega, i vi ste malo ovdje, malo ondje. Isusa su uhitili, a i vi niste bili lišeni toga. Njega su razapeli na križ, dok vas čekaju vješala. Isus je sišao nad pakao, kamo ćete i vi dospjeti.
No, kako vas se svidjela moja propovijed? - Dobra je bila - odgovore razbojnici, a njihov vođa tutne mu u ruke kesicu zlata. Kad se dovoljno udaljio, svećenik se okrene i vikne: - Jedno sam vam zaboravio reći: ISUS JE UZAŠAO NA NEBO, ALI VI NEĆETE!
Poljska narodna priča
"Budite lukavi kao zmije a bezazleni kao golubovi." (Sv. pismo)
| Pregleda: | 1812 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Priča jedan američki profesor: "Ja sam biolog. Svakoga dana proučavam čudesa života od najsitnije biljčice do najvećih životinja i čovjeka. Uvijek iznova divim se tajnama stvaranja."
Govori samo o onome što ti je jasno, inače šuti. Govorništvo je umjetnost varanja i laskanja. Zamislite sebi onu tišinu koja bi nastala kada bi ljudi govorili samo ono što znaju. Ima ljudi koji govore, govore, govore – sve dotle dok napokon ne uspiju nešto reći. Tko mnogo govori – ili mnogo zna ili mnogo laže. Lako je govoriti kad se ima što reći, ali je teško imati što reći kad valja govoriti. Ma kako čovjek dobro govorio, kad previše govori, uvijek na kraju kaže neku glupost. Prava je muka i nevolja kad čovjek nema dovoljno duha u sebi da bi dobro govorio, ni dovoljno pameti da bi šutio. Neizrečena riječ je – zlato. Čini se da su ljudi stekli govor ne da sakriju svoje misli nego da prekriju kako nemaju nikakvih misli. Grmjeti znaju mnogi – ali sijevati? Srce i snaga pameti stvaraju govornika. Govornici nisu dobri radnici. Govor je izvor svih nesporazuma. Kad nemaš ništa za reći, ne govori. Michaels, govori (…) Uvidjet ćeš koliko je lako govoriti, samo govori. Slušaj me, slušaj s kakvom lakoćom ovu sobu ispunjavam riječima. Poznajem ljude koji mogu govoriti cijele dane da se ne umore, koji riječima mogu ispuniti svjetove (…) Čovječe, pruži sebi malo tvarnosti, jer ćeš proći kroz život potpuno neprimijećen. Bit ćeš samo broj u retku, kad će na kraju rata naveliko zbrajati kako bi izračunali razlike, i ništa više. A ne želiš biti jedan od nestalih, nije li tako? Želiš živjeti, zar ne? Pa onda, govori, neka se čuje i tvoj glas, ispričaj svoju priču! Slušamo te! Po njegovom mišljenju, koje čuva za sebe, porijeklo govora leži u pjesmi, a porijeklo pjesme u nužnosti da se zvukom ispuni prevelika i praznjikava ljudska duša. Kada muškarac ustane da govori, ljudi ga obično prvo slušaju pa tek onda gledaju. Kod žena je drugačije. Njih prvo ljudi pogledaju, pa ako im se svidi to što vide, tek onda slušaju. Velika je stvar znati pravo vrijeme govora i šutnje. Ne pokazuj sve što imaš, niti govori sve što znaš. Govor bi trebao biti poput suknje: dovoljno dugačak da bi pokrio temu, a dovoljno kratak da bi bilo zanimljivo. Prouči ono što se govori, a ne onoga tko govori. Misli što hoćeš, govori što moraš.
tekst preuzet sa http://mudremisli.net