Volim te zauvijek Novo!
0 preuzimanja
Majka je držala u naručju svoju bebu i polako je ljuljala naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag. I dok ga je ljuljala, ona je pjevala:
Volim te zauvijek, Volim te beskrajno, Dok god sam živa moja beba ćeš biti. Sinčić je rastao, rastao i rastao i rastao. Narastao je u dvogodišnjaka i trčao po cijeloj kući. Skidao je sve knjige s polica. Izvlačio je svu hranu iz hladnjaka i čak je uzeo sat svoje majke, bacio ga u WC školjku i povukao vodu. Ponekad bi njegova majka rekla: “Ovaj klinac me naprosto IZLUĐUJE!” Ali po noći, kada bi taj dvogodišnjak bio tih, ona bi otvorila vrata njegove sobe, došuljala se na vršcima prstiju do njegova kreveta i, ako je on spavao podigla bi ga u naručje i ljuljala naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag. Dok ga je ljuljala, ona je pjevala: Volim te zauvijek, Volim te beskrajno, Dok god sam živa moja beba ćeš biti. Taj mali dječak je rastao, rastao i rastao i rastao. Narastao je u devetogodišnjaka. I nikad nije htio doći kući na večeru, nikad se nije htio okupati, a kada bi baka došla u posjetu on bi uvijek govorio proste riječi. Ponekad ga je njegova majka htjela prodati zoološkom vrtu! Ali u noći, kada bi taj devetogodišnjak spavao, ona bi otvorila vrata njegove sobe, došuljala se na vršcima prstiju do njegova kreveta i, ako je on spavao podigla bi ga u naručje i ljuljala naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag. Dok ga je ljuljala, ona je pjevala:
Volim te zauvijek, Volim te beskrajno, Dok god sam živa moja beba ćeš biti.
Dječak je rastao, rastao i rastao i rastao. Narastao je u tinejdžera. Imao je čudne prijatelje i oblačio je čudnu odjeću i slušao je čudnu muziku. Ponekad bi njegova majka mislila da ona živi u zoološkom vrtu!
Ali u noći, kada bi taj tinejdžer spavao, majka bi otvorila vrata njegove sobe, došuljala se na vršcima prstiju do njegova kreveta, promatrala ga je i pjevala: Volim te zauvijek, Volim te beskrajno, Dok god sam živa moja beba ćeš biti. Taj tinejdžer je rastao. On je rastao i rastao i rastao. On je narastao u odraslog čovjeka. Iselio se iz svog doma i preselio u kuću na drugom kraju grada. Ali ponekad, u tamnim noćima, majka bi sjela u svoj auto i odvezla se na drugi kraj grada. majka bi otvorila vrata njegove sobe, došuljala se na vršcima prstiju do njegova kreveta, promatrala ga je i pjevala: Volim te zauvijek, Volim te beskrajno, Dok god sam živa moja beba ćeš biti. Ali majka je starila i starila i starila. Jednog dana nazvala je svog sina i rekla, “Dođi me vidjeti jer sam jako stara i bolesna.” I njen sin ju je došao vidjeti. Kada je ušao na vrata ona je pokušala pjevati pjesmu. Pjevala je: Volim te zauvijek, Volim te beskrajno... Ali nije ju mogla dovršiti jer je bila prestara i prebolesna. Sin je prišao svojoj majci. Podignuo ju je u naručje i ljuljao naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag. I pjevao je ovu pjesmu: Volim te zauvijek, Volim te beskrajno, Dok god sam živ moja Mama ćeš biti. Kada je sin tu večer došao svojoj kući, stajao je dugo vremena na vrhu stepenica. Onda je ušao u sobu gdje je spavala njegova mala beba. On ju je podignuo u naručje i veoma polako ljuljao naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag. I dok ju je ljuljao, on je pjevao: Volim te zauvijek, Volim te beskrajno, Dok god sam živ moja beba ćeš biti.
Robert Munch
| Pregleda: | 1722 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Jednog je pobožnog čovjeka pregazio automobil. U bolnici su mu rekli da će živjeti još samo nekoliko sati. Kako je njemu smrt bila prijelaz u vječnu slavu ostao je potpuno miran. Dozvao je obitelj da se oprosti.
Za razliku od junaka glasovita Cervantesova romana, koji će nastati mnogo kasnije i pokušati se narugati stoljećima koja su plemenitost i idealizam izobličila u karikaturu i podsmijeh, Franjo je bio stvarna osoba i u čudima koja su uvijek moguća upravo i samo u stvarnosti, on će sam prevaliti put koji uključuje i viteštvo i njegovu dekonstrukciju.
Biografi kažu da je sveti Franjo htio postati vitez. Naravno, u mladim danima. A on je drugih, zapravo, malo i doživio (1182-1226). Kad danas o viteštvu razmišljamo čini se da je biti vitez ponajprije dio onovremene mode u kojoj je i to bilo svojevrsno zanimanje po zadanim kanonima koje su lako i rado prihvaćali lutalice, neprilagođeni, svojeglavi, slobodoumni ili kako ih već nazvali. Biti vitez podrazumijevalo je oblačiti se, ponašati pa i misliti po uzusima vremena. A to znači biti definiran vanjskim i unutrašnjim karakteristikama. Svoja i tuđa očekivanja gurnuti pod osebujne haljine i oklope, često izabrati damu svog srca koja najčešće nije imala nikakve veze sa stvarnim životom i posvećivati joj turnire i «velika djela» za razliku od trubadura koji su «samo» morali sklapati stihove i biti «smrtno» zaljubljeni.
Obvezno umijeće borbenih igara i stalna pokretljivost nužno su uključivali i konja pa su iz svih tih obveznih karakteristika bili stvarni odjeća, konj i mač. Onaj koji ih je nosio, koristio i upotrebljavao uglavnom je trebao napraviti sve da osobni nemir pomiješa s dobrom dozom očekivana idealizma i da s mjerom u vremenskom smislu ne projahuje predugo mračnim europskim drumovima. Morali su, dakle, na izmaku mladosti brzo i efikasno izabrati mjesto i stranu, pa ako su sretno preživjeli turnire, «pristojno» poginuti u nekom od ratova u koje ih se rado regrutiralo ne bi li ih se održavalo na primjerenom broju. I sigurnoj distanci. Ako nisu poginuli «na vrijeme», mladi, lijepi i zaneseni, mogli su odjahati na Bliski istok pa tamo redefinirati ideale, običaje i očekivanja. U toj krajnjoj službi i pokušaju da ih se izveze iz Europe usmjeravanjem prema Isusovu grobu (jer su zaboravili da ga je Isus već davno napustio), zaposjedali su gradove i područja, okupljali se i uvježbavali za velika djela i bivali poraženi vremenom, životom, stvarnošću...
Bio je to put i Franjinih preobrazbi. I potrajalo je svađe i muke dok je budući svetac sišao sa stvarnog i zamišljenog konja i izblendao se iz masovne viteške slike ne bi li se prizemnio i uklopio u krajolik, shvativši da je božji vrt svugdje gdje je vjerujuća duša spremna da čuje Gospodina. Bio je to trenutak u kojem se Don Quijote preobražava silazeći s konja da bi se odmorio na goloj zemlji. Bez umišljaja i izvrnutih slika. Za razliku od junaka glasovita Cervantesova romana, koji će nastati mnogo kasnije i pokušati se narugati stoljećima koja su plemenitost i idealizam izobličila u karikaturu i podsmijeh, Franjo je bio stvarna osoba i u čudima koja su uvijek moguća upravo i samo u stvarnosti, on će sam prevaliti put koji uključuje i viteštvo i njegovu dekonstrukciju.
Prekinuvši s nametnutom slikom viteštva Franjo stupa u dijalog s okolinom. Sjećam se davne slike prastarog Rossellinijeva filma (Franjo, Božji lakrdijaš), u kojem Franjo s dijaloga nametnutih tema u odnosima među ljudima prelazi na komunikaciju s pticama, vukovima i svim stvorovima koji mu se u krajoliku zateknu. Golema je bahatost uvjerenja koje korespondira sa svima živima jednakom ljubavlju, ali ne i jednakim prihvaćanjem. Franjo se dodvorava malim stvorovima dok one ravne sebi – a to su ljudi, kao i on – drži na distanci. S njima je, zasigurno, manje nježan i manje blizak – jer od njih više očekuje. Jer zna da mogu više, ali nisu spremni uložiti sve nego tek ponešto. Kad molitvom pred zidinama Rima čeka Papin odgovor i audijenciju, Franjo nepokolebljivo zna da su sva oružja na njegovoj strani i da njegova bitka ima uspješan kraj. On nema ništa osim uvjerenja i molitve i to mu nitko osim Boga ne može oduzeti.
Svetac krajnosti, on koji je živio dovoljno kratko i grozničavo da bi u miru starosti dovršio i komentirao svoja nastojanja na zemlji, ostavio je iza sebe mnogo priča, prispodoba i slutnja da je njihovo komentiranje i otvaranje aktualno kroz stoljeća.
Franjo je uspio kao malo koji svetac. Ostavio je mnoštvo koje se umnažalo i podržavalo njegove ideje i kraj mu se ne vidi. S viteštvom skromnosti i siromaštva, koje je na kraju prepoznao i prihvatio kao svoj život za Božju nakanu, Franjo se izvukao iz dvojbi na način koji ga približava svakom ljudskom stvoru, a onda otplovio u viziji onostranosti koju je mnogo teže spoznati i podržati, ali je zanimljivo nasljedovati. Pokušati.
Stoljećima se razmišlja zašto se Orfej osvrnuo dok je iz podzemlja trebao vratiti Euridiku. Osvrtanje je Euridiku zauvijek vratilo u svijet smrti. Sve Orfejevo viteštvo, a ponajprije ljubav, raspala se u tom jednom osvrtanju koje je definitivno presudilo Euridici. Pa ipak, to je tako ljudski postupak: ta sumnja koja presuđuje i ravna sudbinama. Oni skriveni razlozi koji nam nedostaju u objašnjenjima mnogih postupaka i odluka. Osvrtanje kao potvrđivanje ali i gubitak posebna je velika tema svake sumnje.
Ako je i bio smiješan suvremenicima prema Cervantesovoj nakani, u što duboko sumnjam, Don Quijote davno je to prestao biti. U njegovu idealizmu i njegovu pokušaju da svijet vidi i živi boljim nego on uistinu jest, i da svoju vjeru u vlastitu viziju nepokolebljivo brani jer nema drugog puta da bi bio ono što jest, ista je ona slika Boga s kojom bi svi vjernici rado uspostavili kontakt. Vjera bez osvrtanja. Realizam svakodnevnice vuče ih nazad u tom uzletu i spoznaji. Vuče ih na osvrtanje. U sumnju. Idealizam nepokolebljivog viteštva sačuvala su dva simbola ljudske povijesti: jedan stvaran i jedan izmišljen. Sveti Franjo pokazao je da stvarnost podliježe istraživanju i razumijevanju. Ali i konačnoj spoznaji. Umišljaj koji je stvorio Don Quijota posvjedočio je nešto drugo: onostranost, iluzija i priča p/ostaju groteska i tlapnja nema li ih tko propitati i promišljati stvarnim životom. Da bi i konačnost spoznaje mogla biti provjerena u tom istom životu.
Grozdana Cvitan
tekst preuzet sa: www.svjetlorijeci.ba