Suđenje zbog "neodgovornog" izdvajanja iz jata Novo!
0 preuzimanja
GALEB JONATHAN LIVINGSTON
Galebovi jutarnjeg jata provode svoj uobičajeni radi dan: kričeći slijede ribarske čamce i otimaju se za komadićke hrane. Daleko od njih, potpuno sam, galeb Jonathan Livingston vježba. Htio bi naučiti letjeti.
Galeb Jonathan izvanredno je talentiran. No u vježbanju doživljava neuspjehe, a u obitleji galebova nerazumijevanje. Zašto biti drugačiji od drugih! Nerazumijevanje i sumnja u sebe bila su mu najteža iskušenja. Ali Jonathan je izdržao. Vježbao je. I postigao rekord - letio je trista dvadeset šest kilometara na sat. - Bio je radostan. Zbog sebe i zbog drugih. Vjerovao je da je to veliki trenutak u povijest njegova jata. Vjerovao je da su im otvorene nove mogućnosti.
Kada se Jonathan pridružio jatu na obali, već se bila spustila noć. Bio je umoran i vrtjelo mu se u glavi. Ipak je u svom ushićenju izveo pri slijetanju petlju, a trenutak prije nego što je dodirnuo tlo, valjak na razdjele. "Kad saznaju", pomisli, "za moj rekord, poludjet će od sreće. Koliko je sad život bogatiji! To je smisao života, a ne ono sumorno vucarenje do ribarskih brodica i natrag. Možemo biti slobodni! Možemo naučiti letjeti!"
Godine što su bile pred njim obećavale su sreću i zadovoljstvo.
Kada je sletio na obalu, ugleda zbor galebova i učini mu se da su sakupljeni već duže vrijeme. Zapravo su ga čekali.
- Galebe Johnatane! Stani u sredinu! - Riječi Starješine zazvučale su izrazito svečano. Stajati u sredini značilo je ili veliku sramotu ili veliku čast. Na taj se način iskazivala čast vođama galebova. "Naravno", pomisli, "Jutarnje jato vidjelo je moj rekord! Ali ja ne želim počasti. Ne želim postati vođa. Samo želim podijeliti s njima svoje otkriće i upozoriti ih na nove mogućnosti za sve nas." Stupio je naprijed.
- Jonathane Livingstone - obrati mu se Starješina - stani u sredinu, na svoju sramotu, tako da te sva braća galebovi vide!
Kao da ga je tko tresnuo daskom po glavi. Koljena su mu zaklecala, perje mu se objesilo, a u ušima mu je šumilo. "Zar ja da stojim u sredini na svoju sramotu? Nemoguće! A moj rekord? Oni to ne razumiju! To je zabuna, pogreška!"
-...zbog svoje nepromišljene neodgovornosti - ozbiljni je glas odjekivao - zbog povrede dostojanstva i tradicije porodice galebova...
Biti prozvan u sredinu zbog nekog sramotnog čina značilo je biti izopćen iz društva galebova, prepušten samotničkom životu na Dalekim Hridima.
-...Jednog ćeš dana, Jonathane Livingstone, shvatiti da se neodgovornost ne isplati. Život je neizvjestan i nespoznatljiv, a mi smo stvoreni samo da jedemo i da opstanemo što dulje možemo.
Galeb se nikada ne suprostavlja zboru jata, ali Jonathan ipak digne glas:
- Neodgovornost? Braćo! - uzvikne. - Tko je odgovorniji od galeba koji pronađe i slijedi smisao i viši cilj života? Tisuću godina mučimo se da dođemo do ribljih glava, a sad imamo razloga da živimo - da učimo, da otkrivamo i postanemo slobodni! Dajte mi priliku, dopusite mi da vam pokažem što sam naučio...
Jato je stajalo nepomično, kao ukopano.
- Bratstvo je razvrgnuo - povikaše galebovi u jedan glas i jednodušno se odlušiše i okrenuše leđa.
Ostatak života Jonathan je proveo u samoći, ali je odletio još mnogo dalje od Dalekih Hridi. Nije ga toliko boljela samoća koliko spoznaja da njegova braća nisu htjela povjerovati u uzvišenost letenja; nisu htjeli otvoriti oči i vidjeti...
POVRATAK IZ SAMOĆE DA BI I DRUGI OTVORILI OČI I VIDJELI
U progonstvu je galeb Jonathan učio. Učio je sve više i otkrio da su dosada, strah i gnjev glavni uzroci zašto galebovi kratko žive. Jedne su se večeri kraj Jonathana pojavila dva galeba koja su letjela ljepše i brže od njega. Oni su ga poveli u novi život. Shvatio je da ga vode u nebo. Tamo je našao nekoliko galebova koji su mu objasnili da žele otkriti savršenstvo i to savršenstvo pokazati drugima. Jonathan je učio brže od drugih galebova. A onda se sjetio života na zemlji. Razmišljao je nema li možda ondje neki galeb koji bi htio otkriti ljepotu i smisao letenja. Želio je drugima prenijeti djelić istine koju je spoznao. Vratio se na Zemlju i na Dalekim Hridima susreo galeba Fletchera Lynda. Bio je to mlad galeb kojega je također njegovo jato izopćilo zbog presmionog letenja. Bio je ogorčen i spreman na borbu do posljednjeg daha. Johnatan je učio Flechera letjeti. Nakon nekog vremena, Jonathan im predloži da se vrate jatu. Znali su da se po zakonu jata nitko od prognanih galebova nije smio vratiti. No oni su se vratili. Mnogi su galebovi bili zadivljeni i zaželjeli su letjeti. Jonathan im je tumačio kako je sloboda njihova prava priroda i kako treba odbaciti sve što priječi slobodu, pa bio to i zakon jata. Većina je u jatu bila zbunjena Jonathanovim umijećem, načinom razmišljanja i postupcima. Nisu mogli vjerovati da je Jonathan običan galeb. Proglasili su ga vragom i nasrnuli na nj da ga ubiju. No Jonathan i Fletcher zažele i u tili se čas nađu daleko od njih. Tu su razgovarali zašto se treba vratiti svom jatu i zašto treba poštivati slobodu onih koje smo naučili letjeti.
- Jonathane, sjećaš li se što si jednom davno rekao o tome kako moramo voljeti jato, vratiti mu se i pomoći mu da uči?
- Svakako.
- Ne razumijem kako možeš voljeti rulju koja te je malo prije htjela ubiti.
- Oh, Fletche, to se ne voli. Ne volimo mržnju i zlo, dabome. Treba učiti da se spozna istinski galeb, ono dobro u svakome galebu i pomoći im da i sami to vide. To je ljubav o kojoj sam ti govorio. Sasvim je zgodno kad prokljuviš u čemu je stvar.
- Sjećam se, na primjer, mlada i neobuzdana galeba, Fletchera Lynda, tako se zvao. Upravo je bio protjeran, spreman da se bori s jatom do posljednjeg daha, odlučan da stvori svoj pakao na Dalekim Hridima. A danas, evo, umjesto toga gradi svoj raj, predvodeći cijelo jato na tom putu.
Fletcher se okrene svom instruktoru, a u očima mu se pojavi trunak strave.
- Zar ja da ih vodim? Kako to misliš? Pa, ti si instruktor ovdje. Ne možeš nas napustiti!
- Ne mogu? Zar ne vidiš da postoje i druga jata, dragi Fletcheru, kojima je instruktor potrebniji nego vama, jer ste vi već nadomak svjetlu?
- Zar ja? Johne, ja sam običan galeb, a ti si...
- ... jedinac Velikog Galeba, zar ne? - Jonathan uzdahne i pogleda prema pučini. - Tebi više nisam potreban. Moraš pronalaziti sebe, svaki dan pomalo, istinskog, neograničenog galeba Flechera. On će biti tvoj instruktor. Trebaš ga razumjeti i njime ovladati...
R. Bach
| Pregleda: | 2311 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Dogodilo se to u nekom planinskom mjestu. Živio tamo čovjek koji je gajio posebnu pobožnost prema Majci Božjoj. Zato je Njezinu sliku stavio na istaknuto mjesto u kući.
Novac je u današnjem društvu i svijetu priznato sredstvo plaćanja i razmjene, nosilac vrijednosti i računska jedinka. Za razliku od prijašnjih vremena, kada je novac kovan u zlatu, danas se novac tiska na posebnom papiru kao novčanice, kuje u kovanice ili knjiži kao bezgotovinski, na bankovnim računima.
Novac je danas potreban za pokrivanje osnovnih ljudskih egzistencijalnih potreba kao hrane, odjeće, stanovanja... Tko posjeduje mnogo novaca, smatra se bogatašem, jer si sve može nabaviti što god se za novac može kupiti. U novcu mnogi ljudi vide jednu sigurnost života, bezbrižnost, slobodu, ugled, priznanje, uspjeh, slavu, moć... Stoga novac budi u čovjeku jedno posebno divljenje, fascinaciju, jer velika količina novca garantira mogućnost ispunjenja svih želja i totalnu slobodu raspolaganja svojim vremenom. Danas se s novcem može gotovo sve kupiti. Neki zajedljivci tvrde čak da se i svakog čovjeka može kupiti. Stvar je samo cijene. Iznimke potvrđuju pravilo.
Postoji i jedna druga strana novca i bogatstva. Trka čovječanstva za novcem i bogatstvom uzrok je ratova, osvajanja, ubijanja, tlačenja, izrabljivanja... Bogatstvo budi u čovjeku i tamnu stranu njegovog karaktera: pohlepu, egoizam, zavist, mržnju, bijes, sljepoću, smrt... Sve to izaziva razdore, svađe, neprijateljstva između naroda, članova obitelji, pojedinaca... Mnogi članovi obitelji su se «na smrt» zavadili pri dijeljenju ostavštine i bogatstva. Važnije im je bogatstvo od svoje rodbine, braće i sestara. Često novac postaje važniji i od samoga života. Poznato je da je na tzv. «crni petak» 1929. godine došlo do mnogih samoubojstava bogataša koji su izgubili svoje bogatstvo na burzi. Njima je bogatstvo bilo vrijednije od njihovog života, te izgubivši to bogatstvo nisu htjeli, niti mogli dalje živjeti.
Prekomjerno zgrtanje bogatstva nije samo znak radne sposobnosti i umijeća čovjeka, već otkriva njegovo pomanjkanje ljubavi i strah od budućnosti. U toj trci za bogatstvom može se deformirati ljudski karakter: poštenje se pretvara u koruptnost. Malo je zaista bogataša koji su se obogatili poštenim radom. Najčešće je tu u pitanju krađa, kriminal, otimanje i izrabljivanje siromašnih. Ovako stečen novac postaje
slava neslavnih mudrost bezumnih moć bezmoćnih sreća nesretnih ljubav neljubljenih ljepota ružnih vjera bezvjernih i nada beznadnih.
Na opasnost bogatstva upozorio je Isus riječima: «Kako će teško bogataš ući u kraljevstvo Božje. Lakše je devi proći kroz iglene uši (mali otvor za pješake u jeruzalemskim zidinama) nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje.» Isus poznaje ljudsko srce i njegovu žudnju za bogatstvom. Znao je da prava opasnost postoji upravo od te trke za bogatstvom koja može zarobiti i zaokupirati cijelo ljudsko srce. Tada čovjek u tom robovanju bogatstvu neće imati smisla, snage i vremena za veće dimenzije ljudskoga postojanja, za duhovne vrijednosti i dublji smisao života: za harmoniju, mir, radost, sreću, slobodu i pravu ljubav. Čak je i zanimljivo da mnogi bogataši nemaju niti vremena uživati u stečenom bogatstvu, jer ne mogu stati, odmoriti se, već moraju kao opsjednuti raditi i noć i dan na povećanju i očuvanju toga bogatstva. Isus zato tvrdi: «Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.»
Iskonska i vječna ljudska čežnja jest čežnja za ljubavlju. U novcu i bogatstvu, nažalost, mnogi ljudi traže nadomjestak za ljubav. Ali prava ljubav se ne može nikakvim novcem kupiti, jer ima nešto božanskoga u sebi, stoji iznad materije, uvjetovana milošću Boga stvoritelja. Samo život s Bogom u poštivanju dvostruke Božje zapovijedi ljubavi, «ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samoga», jedina je prava garancija da čovjek dođe do prave sreće, radosti i ljubavi. Samo tako će se tada znati i moći pravilno ophoditi sa svim materijalnim dobrima, novcem i bogatstvom. Kada se, s milošću Božjom, uspostavi u srcu čovjeka ravnoteža, balans, između materijalnih dobara i duhovnih vrijednosti, tada će on dijeliti svoja dobra sa svojim potrebitim bližnjima i neće više biti zarobljen bogatstvom, a svoje bližnje će ljubiti i poštovati kao sebe samoga. I tad će se obistiniti one Isusove riječi, da je moguće da se i bogataši spasi: «Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu. Ta Bogu je sve moguće.»
Sva materijalna dobra, sva stečena bogatstva ovoga svijeta, čovjek će jednoga dana, kad ga Gospodin pozove, ostaviti, a ostat će mu samo ono što je s ljubavlju, dragovoljno podijelio svojim potrebitim bližnjima.
(Katica Kiš)