Prva propovijed Novo!
0 preuzimanja
U crkvu je na misno slavlje, među ostalim vjernicima, došla i mlada obitelj s troje malene, predškolske djece.
Dvoje, tek nešto starije djece bilo je mirno, dok je treće, najmlađe, već od početka mise neprestano - čas glasnije, čas tiše - tražilo nešto od svojih roditelja. I činilo se da uvijek traži nešto drugo, a ne ono što su mu se oni toga časa dosjetili pružiti.
Selilo se s očevih na majčine ruke, pa opet na očeve, i tako naizmjence.
Vjernici koji su se nalazili u njihovoj neposrednoj blizini, ispočetka su se zadovoljili time da im svako malo upućuju prijekorne poglede pune negodovanja. Nakon nekog vremena shvatili su da to neće biti dovoljno, te su između sebe, ispod glasa, počeli izmjenjivati razne primjedbe i prigovore, tim mladim roditeljima sasvim dovoljno čujne.
Kad su roditelji zaključili da trenutno nemaju dovoljno mogućnosti i snage za neravnopravnu borbu sa svojim najmanjim djetetom i namrgođenim vjernicima, mladi je otac, preuzevši dijete od majke, baš za čitanja iz evanđelja, izišao s njima u predvorje, od crkvenog prostora odijeljeno staklenom pregradom. I odavde će, mislio je, barem donekle moći sudjelovati u misi, a njegovo dijete neće remetiti mir ostalim vjernicima.
No kad je svećenik dočitao evanđeosko čitanje i podigao pogled, primjetio je da je iz nevelike crkve izišao mladi otac sa djetetom.
"Prije nego što započnem sa propovijedi", rekao je, "zamolio bih oca sa djetetom da se vrati u crkvu. K svojima. Među nas."
Dio se vjernika s nelagodom međusobno pogledao. Mladome ocu, pak, iako je putem razglasa jasno čuo svećenikove riječi, nije dopiralo do svijesti da se te riječi odnose na njega. No, svećenik je bio uporan.
"Molim vas, gospodine", nastavio je, "vratite se u crkvu. Ovdje je vaše mjesto. Mi smo svi jedna obitelj. A u obitelji ima mjesta za svakoga: i za mlade i za stare, i za mirnije i za nemirnije. Moramo naučiti živjeti zajedno, jer bez toga nećemo razumjeti Evanđelje. Bez toga ne možemo razumjeti što je Crkva."
Mladi se čovjek, zbunjeno se osmjehujući, vrati k svojima u crkvu.
"Sada možemo nastaviti.", zadovoljnim glasom započe svećenik svoju drugu propovjed, jer je prva, silno dojmljiva, ostala zauvijek upisana u duše svih prisutnih.
Stjepan Lice
| Pregleda: | 2011 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Živjela dva pustinjaka u nekoj oronuloj kolibi. Dijelili su jedini sobičak koji su imali. Dane su provodili propovijedajući po okolnim selima.
Kako je jednostavno roditi se kao čovjek, pomisli Bog, roditi se kao što se već rađaju oni koji nemaju mnogo, osim sebe i onih koji ih vole, ako se uopće može imati više od toga.
Kako je mučno roditi se kao čovjek, pomisli čovjek. Ni pitali te nisu hoćeš li, a sada traže sve više i više, traže i tebe. Dok ništa ne pitaš, svi su ti blizu. Od prvih pitanja toliki odlaze. Ostaje li itko?
Kako je jednostavno živjeti kao čovjek, pomisli Bog. Ti voliš druge i oni tebe vole. Tako je toplo u blizinama kada je čovjek uz čovjeka. Čovjek rađa čovjeka, živi s njime, s njime i umire. A onda, opet smo zajedno. Kako je mučno živjeti kao čovjek, pomisli čovjek, i biti sam u svemu i dalek svima, umoran od toga što od svega ničega nema ili tek nešto, a i to je slabo i nepostojano.
Kako je jednostavno umrijeti kao čovjek, pomisli Bog. Doista to je tako dobro. Nakon smrti još si jednostavniji, topline su još toplije, oni koji su ti bili bliski još su ti bliži. A i ja sam tu. Kako je mučno umrijeti kao čovjek - pomisli čovjek. Čitav život, sam po sebi težak, k smrti i vodi: od nigdje nikamo, po ovim blatnim putovima i srcima. Poslije svega tek zemlja kao što bi bilo i bez toga.
Ja sam se rodio kao čovjek, šapne Bog. Živio sam i umro kao čovjek, i poznajem sve što te muči. Znam da ti nije lako. Ni meni nije bilo. I zato sada živim, zato sada živiš ti. Dok se uspinješ, ne opterećuj se pitanjima kojima ne znaš odgovora. Kad se uspneš, sve će se pokazati pred tobom i tada ćeš shvatiti što sam mislio s tobom i sa svime što ti se događa.