Što sve možemo ako se nadamo i vjerujemo? Novo!
0 preuzimanja
Antoine de Saint-Exupery, poznati francuski pisac i pilot, u svojoj knjizi "Zemlja i ljudi" opisuje doživljaj pilota koji se danima borio za svoj život nakon što se njegov avion srušio u Andama (planinski masiv u Južnoj Americi, jedan od najviših na svijetu).
Kad smo saznali da si iščezao prelijetajući Ande, koje ne vraćaju ljude, pošli smo te tražiti. Dani su prolazili, i nama se već činilo da između zidova i gigantskih stupova te beskrajne nijeme i bijele katedrale čuvamo mrtvačku stražu nad tvojim tijelom.
A sedmoga dana našli smo te ovdje, na bolničkoj postelji u Mendozi. Svi smo plakali i stezali te u zagrljaj. Bio si živ, kao da si ustao od mrtvih.
A kad si progovorio, tvoje su prve riječi bile izraz neusporediva ljudskog ponosa. "Kunem se da nijedna životinja ne bi bila kadra učiniti što sam ja učinio." Kasnije si nam ispripovjedio kako se zbila nesreća.
I dok si tako sjedio u noći i pričao, ja sam te gledao kako se izvačiš iz krhotina razlupanog aviona, kako hodaš, bez cepina, bez užeta, bez hrane, kako se vereš uz prijevoje četiri tisuće i pet stotina metara visoke, ili kako se probijaš duž okomitih litica, raskrvavljenih stopala, koljena i ruku, po studeni do četrdeset stupnjeva ispod nule. Gubeći sve više krvi, snage, razbora, išao si naprijed tvrdoglavo kao mrav, vraćao se svojim tragom da bi obišao zapreku, padao si i dizao se, uspinjao se iznova uz padine koje su se rušile u bezdan. Nisi sebi dopuštao ni časka odmora, jer iz snježne postelje ne bi više ustao.
I doista, kad bi se okliznuo, morao si se smjesta dizati, da se ne bi skamenio. Studen te iz časa u čas sve jače kočila; i kad si nakon pada užio minutu odmora previše, morao si, da bi ustao, razgibati obamrle mišiće.
Odolijevao si iskušenjima. "U snijegu" kazivao si mi, "čovjeka ostavlja nagon za preživljavanjem. Poslije dva, tri, četiri dana hoda čovjek čezne samo za snom. Ja sam za njim zaista žudio. Ali u sebi sam ponavljao: ako moja žena vjeruje da živim, ona vjeruje i da hodam."
I hodao si. Svakog si dana vrhom nožića sve više širio izrez na cipelama da bi u njima bilo mjesta za tvoje promrzle i otečene noge.
Uza sve to, kad si se jednom omako i pao u svijeg, nisi više imao volje ustati. Bio si nalik na boksača kojega je snažan udarac lišio svake želje da se bori, pa sluša kako u čudan bezdan tonu sekunde, jedna po jedna, sve do one desete, konačne.
"Učinio sam što sam mogao, i nema veše nade; čemu uporno nastavljati ovo mučenje?..." Iz dubine svijesti javilo se grizodušje. "Pomislio sam na svoju obitelj..."
Antoine de Saint-Exupery
| Pregleda: | 1910 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 22. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Jednom je sveti Nikola, uoči Božića, prolazio ulicama svoga grada. Snijeg je već bio zapao. Bilo ga je mnogo, ali ljudima nimalo nije smetao. Svi su se žurili pribaviti sve čime su željeli sebi i svojima uljepšati božićne blagdane. Među prolaznicima je, kao i uvijek u blagdansko vrijeme, bilo mnogo razdraganih, ali i mnogo natmurenih. Razdragani su najčešće oni koji misle na druge, a natmureni oni koji misle na sebe.
Djetinje duše u božićno vrijeme ispuni silna čežnja. Tako je sada, a tako je bilo i uvijek. Tako je bilo i kada sam ja bio dijete, i kada su vaši mama i tata bili djeca. Tako je bilo i za života svetoga Nikole. Djeca obično ne znaju čemu se više raduju Božiću ili darovima. Božić je umotan u darove, ali je i svaki dar umotan u Božić.
Dogodi se da svi oni razdragani i natmureni ljudi u božićno vrijeme budu malo površni. Od silne brige nekoga ili nešto previde. Tako su i onoga dana kada je sveti Nikola prolazio ulicama svoga grada, previdjeli jednoga dječaka koji je tužan stajao na gradskom trgu i promatrao tu silnu vrevu.
No, sveti ga je Nikola primijetio. Prišao mu je i polako, obzirno započeo razgovarati s njim. Doznao je od dječaka da nema ni oca ni majke, nikoga svoga, te da živi u gradskom sirotištu s još mnogo djece kao što je i on.
Dječak je bio tužan što se njega o Božiću nitko ne sjeti i što ni od koga ništa ne dobije na dar. U sirotište su, zapravo, stizali darovi, ali su svi oni bili zajednički, a dječak je toliko želio imati nešto svoje. Nešto samo svoje. Nešto što će ga kroz cijelu godinu sjećati na Božić. Nešto po čemu će znati da je netko u to vrijeme mislio baš na njega, toliko mislio da je imao potrebe obdariti ga.
U božićnoj noći sveti se Nikola tiho iskrao iz svoje kuće i zaputio do gradskog sirotišta. Krišom je ušao u njega, laganim se korakom uspeo na kat i ušao u spavaonicu. U jednoj velikoj prostoriji nalazio se niz krevetića natisnutih jedan do drugoga. Na njima su spavala tolika djeca željna topline. Sveti Nikola ih je ganuto promatrao. Donio je darove svakome od njih i htio je da znaju koji dar kome pripada. Nije znao kamo ih staviti.
A onda se dosjetio. Vratio se u hodnik ispred spavaonice gdje su jedne do drugih bile uredno poredane dječje cipele. U svaku je cipelu pažljivo stavio dar namijenjen njihovu vlasniku. Dok se vraćao kući, u mislima si je predočavao iznenađena i vesela lica djece koje je darovao, dok u božićno jutro obuvaju svoje cipele. Njegova ga je dosjetljivost silno oraspoložila.
Sljedeće je noći sveti Nikola ponovno poželio vidjeti male spavače. Ponovno je krišom ušao u sirotište i uspeo se u spavaonicu. Svako je dijete u ruci, uz glavu, držalo poneki od njegovih darova. Sveti se Nikola raznježi i oči mu zasuze. Nije više mogao izdržati silinu osjećaja koji su ga preplavili. Naglo se okrenuo i izašao u hodnik. Htio je krenuti niz stube, kad u jednoj dječjoj cipeli, u cipeli dječaka kojega je susreo na trgu, ugleda nešto neobično. Sagne se da pogleda što je. Bila je to nevještim rukama izrađena igračka od papira, uz koju je bio priložen list. Na njemu je nezgrapnim rukopisom bilo ispisano: „Hvala ti. Ovo je za tebe da se sjetiš Božića i mene.“
Te je noći sveti Nikola, pred tim cipelama, obećao da će svake godine, u božićno vrijeme, svoj djeci na svijetu raznositi darove. Mnogo je godina od tada proteklo, ali sveti Nikola svoje obećanje nije zaboravio.
Stjepan Lice
Beba do jedne godine: ležerna i opuštena osoba koja će s ljubavlju voditi brigu o bebi. Osoba koja uživa njihati i maziti bebu i presvlačiti je svaka tri sata, a potom strpljivo držati i hraniti dvadesetak minuta. Osoba koja rano ustaje i ima lagan san, spremna raditi u svim smjenama bez mogućnosti napredovanja. Diploma nije potrebna.
Dvije do tri godine: sportski tip, u dobroj formi, odličnih refleksa. Potrebno veliko strpljenje i silna energija. Radni dan 15 sati - bez stanke za ručak ili kavu (osim u slučaju da dijete spava). Potrebna sposobnost koncentracije za obavljanje poslova u uvjetima raznovrsnog ometanja pažnje. Prijeko potrebno poznavanje prve pomoći. Vozačka dozvola prednost.
Četiri do šest godina: stručnjak u podučavanju koji će osigurati poticajano, kreativno okruženje za učenje, pun ljubavi, prilagođen predškolskom uzrastu. Poželjno iskustvo u podučavanju umjetnosti, glazbe, sporta. Prednost imaju poznavatelji dječje psihologije, lingvistike i Montessori metode. Obavezno poznavanje barem jednog stranog jezika.Sedam do dvanaest godina: prilika stručnjakinjama za sport i rekreaciju. Ulogu majke valja obavljati u radnoj sobi, blagovaonici i susjedstvu. Nužne komunikacijske vještine radi izlaženja na kraj s učiteljima, ravnateljem škole i roditeljima druge djece. Podrazumijeva se spremnost za razgovore o seksu, kao i o novoj matematici, astronomiji... Ne smije imati prigovore na blato, kolekcije kukaca i djecu iz susjedstva.
Trinaest do petnaest godina: specijalist za adolescentsku psihologiju s iskustvom u pripremanju velikih količina hrane. Tolerancija nužna. Taktičnost, tj. sposobnost uočavanja trenutaka kad je najbolje nestati - nužna. Poželjna nagluhost.
Osamnaestogodišnjaci: financijer koji će osiguravati novac, odjeću, CD-ove, a po mogućnosti i automobil. Savjeti nepotrebni. Kandidatkinja ima dovoljno vremena za dodatni posao koji će donositi dobre prihode. Posao je na neodređeno vrijeme.
prema Melem za žensku dušu - Canfield i sur.