Diogenes i novac - poučna priča Novo!
0 preuzimanja
Diogen je uvijek hodao u dronjcima. Najčešće je spavao po trijemovima i predvorjima tuđih kuća. Jednog jutra ga je u predvorju neke kuće gdje je prespavao posjetio jedan ugledni trgovac iz Atene. - Dobro jutro Diogene! - Dobro jutro! - Imao sam jako uspješan tjedan pa sam odlučio da ću ti darovati ovu vrećicu s novcima- - blago zatrese vrećicom u desnoj ruci. Diogen ga pogleda. - Uzmi ga, nema nikakve prevare. Jednostavno želim da bude tvoj. Radi se o mom novcu i darujem ga tebi jer vidim da je tebi sada potrebniji nego meni. - Imaš ga još, zar ne? - Naravno, i to puno. U zadnje sam vrijeme imao puno uspješnih poslova. - I želio bi imati još više nego što sada imaš? - Naravno da bih želio! Kakvo je to pitanje?! - Onda zadrži novac. Tebi je potrebniji nego meni.
| Pregleda: | 1608 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 25. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Pitao je učenik učitelja: „Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš. Pomozi mi da i ja postanem takav.“
Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krumpir i jednu prozirnu vreću. „Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvrijeđenost“ - reče učitelj - „uzmi jedan krumpir pa s jedne njegove strane napiši svoje ime, a s druge ime čovjeka s kojim si se posvađao, a onda stavi krumpir u vreću.“
„I to je sve?“ - upita učenik iznenađeno.
„Ne“ - odgovori učitelj - „moraš uvijek sa sobom nositi tu vreću, i svaki put kada se osjetiš uvrijeđeno, stavi u nju krumpir.“
Učenik je pristao. Prošlo je neko vrijeme. Vreća se punila krumpirima i postala poprilično teška. Postalo je nezgodno nositi sa sobom. Uz to, krumpiri su se počeli kvariti. Neki su proklijali, a neki istrulili i širili neugodan miris.
Učenik je došao kod učitelja i rekao: „Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Vreća je jako teška, a i krumpir se kvari. Predloži mi nešto drugo.“
Ali učitelj je odgovorio: „To isto događa se i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak kamen iako ti to odmah ne primjećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter koji rađa poroke koji zaudaraju. I na taj teret lako bismo zaboravili da nije toliko težak jer ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da promatraš cijeli taj proces sa strane.
Svaki put kada se odlučiš uvrijediti ili nekome želiš nanijeti uvredu razmisli je li ti taj kamen potreban.“
preuzeto sa duhidusa.wordpress.com
Jednoga sajamskog dana neki je seljak svratio u dupkom punu gostionicu na objed. Sjeo je k stolu za kojim su već sjedili drugi gosti i naručio obrok. Kad je jelo stiglo, sklopio je ruke i pomolio se. Ljudi koji su sjedili oko njega promatrali su ga radoznalo i s podsmjehom. Jedan je mladić upitao: "Vi se u svojoj kući uvijek ovako molite? Zar se doista svi molite?""
Seljak, koji je počeo mirno jesti, odgovori:
"Ne, i kod nas na selu ima onih koji se ne mole."
"Ma nemoj", nastavi mladić smijući se. "A koji se to ne mole?"
"Pa", odgovori seljak, "ne mole se, primjerice moje krave, magarac, svinje..."