Vojnik Petar Novo!
0 preuzimanja
Bio jednom čovjek, surov ali veoma hrabar. Zvao se Petar, a po zanimanju je bio vojnik. Baratao je vješto mačem i puškom, i istaknuo se u najslavnijim bitkama. Kao vojnik prolaziti svijetom iz jednog rada u drugi doista je opasna pustolovina. Tako jednoga dana, za žestoka napada, i Petar bi smrto ranjen. istoga dana stiže pred rajska vrata. Pokuca snažno, a sveti Petar požuri otvoriti.
"Onda, mladiću", reče sveti Petar ugledavši vojnika u vojničkoj odori, "što želite?" "Želim u raj", odgovori vojnik. "Ja sam vojnik Petar. Sigurno me poznajete, nosim Vaše ime. Pogledajte kolika odličja sam dobio. U cijelom puku ne bijaše tako hrabra vojnika. Ne da se hvalim, ja sam bio najbolji. Bio sam u mnogim bitkama, čak sam i poginuo za domovinu. Mislim da sam doista zaslužio raj!" "Da, da", promrmlja sveti Petar. "Ime ti je uistinu najljepše, u to ne treba sumnjati. Borio si se hrabro, da, da...Ali sve to nije dovoljno. Moram vidjeti što piše u mojim knjigama."
Sveti Petar izvuče s police debelu knjižurinu i počne polako čitati stranicu po stranicu. U njoj bijaše upisno sve što je vojnik učinio. Kako je koju stranicu pročitao, sveti Petar bi odmahnuo glavom. Mrsio je svoju dugu bijelu bradu i mrmljao: "Hm, hmmmm!" Sadržaj knjige nije zadovoljavao. Prema onome što je tamo pisalo, i prema pravilniku o primanju u raj, sveti Petar vojnika nikako nije mogao pustiti u raj. Pa ipak, svecu je taj čovjek, njegov imenjak, bio osobito drag. "Ne mogu u pakao poslati nekoga tko se zove Petar!", mislio je. Ali što učiniti?
Sveti Petar tada pozove Mihaela, arhanđela koji je nosio oklop i mač i koji bi stoga morao imati razumijevanja za svog kolegu ljudskog roda. Njih dvojica su dugo raspravljali. Sveti Petar je na sve načine tražio izliku da vojnika pusti u raj. "Ne, ne, i ne!" vikao je sveti Mihael. "Ne možeš smo tako kršiti pravila. Ovaj vojnik nikako ne može u raj, moraš ga otjerati!"
Tada sveti Petar sazove vijeće svetaca, najboljih koje je mogao naći. Došli su: sveti Josip, sveta Mala Terezija, sveti Franjo, sveta Katarina, sveta Margareta. Ali ništa se tu nije dalo učiniti. Sveci su samo odmahivali glavom i tvrdili da vojnik Petar nije bio dovoljno dobat da bi mogao ući u raj. No sveti Petar nije se dao zaustaviti. Ne gubeći vrijeme, pošao je k Isus i počeo mu pripovijedati o vojniku: nadugo i naširoko opisivao mu je njegovu hrabrost, velikodušnost, te samu činjenicu da je dao život za domovinu.
Isus je pomno slušao svaku riječ, a u tom trenutku začuje se neopisiva galama. Dvadeset zadihanih i bijesnih vragova trčalo je uza stepenice kojima se ulazilo u raj. "Stani, zaustavi se, stop!", vikali su vragovi, mašući svojim šiljatim trozupcima. "Ovaj vojnik pripada nama, ne može on u raj!" Stvari su krenule doista loše. Jadni vojnik Petar mogao je očekivati smao najgore. Crveni rogonja bockao ga je trozupcem keseći se: "To li je taj koji je stalno psovao đavle!" Uto se pored Isusa pojavi lijepa gospođa. Bijaše to Marija. U ruci je nosila veliku zlatnu knjigu, koju predade isusu. Isus otvori knjigu, koja je imala više stotina stranica a na svakoj je bilo ponešto napisano. Počeo je čitati. Na kraju se okrenu prema Mariji i blago se nakloni. To je imalo značiti da vojnik Petar ipak može u raj.
Marija sama mu je pristupila i povela ga, a sveti Petar zadovoljno se smješkao.
Najmanje su zadovoljni, naravno, bili vragovi. Onako bijesni, uputili su se prema paklu prigovarajući: "Marija je naša propast! Neprestano nam krade duše. Nastavi li ovako, ostat ćemo bez posla." Svetog Petra je međutim mučila znatiželja: što je pisalo u zlatnoj knjizi koju je Marija donijela Isusu? I tako, dok su ostali proslavljali ulazak novoga člana u raj, sveti Petar se sasvim primakne zlatnoj knjizi i otvori je. Stranice su bile ispunjene Zdravomarijama! Bijaše ih na tisuće. Svaki put kad je vojnik Petar izmolio Zdravomariju, Gospa ju je upisala u zlatnu knjigu. Upravo te Zdravomarije otvorile su vojniku Petru vrata raja.
Zdravomarija je molitva koja otvara rajska vrata. Nitko ne može moliti i biti zao u srcu. Molitva nije samo vapaj za pomoć. Ona čovjeka oblikuje, mijenja, obraća. Tko se moli Mariji, on se preporučuje Božjoj dobroti i milosrđu. Posve je sigurno da ga Bog neće zaboraviti u času smrti, tom najvažnijem životnom trenutku, jer čovjek po njemu dolazi Onomu koji ga oduvijek čeka.
Bruno Ferrero
| Pregleda: | 1718 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Jedino bogatstvo siromašnog starca bili su njegov sin jedinac i jedan konj koji mu je orao njivu, pa su imali što jesti. Kad je jednog dana konj pobjegao, svi su u selu povikali: Ajme nesreće!
Ovce su, kao što svi znaju bijele. Ali u jednom stadu, pored bijelih ovaca našla se jedna crna kao ugljen.
Kad bi prolazila poljem rugali su joj se: „Ti si crna ovca! Sramotiš nas. Zbog tebe naše stado izgleda kao bijelo platno koje ima crnu mrlju na sebi.“
Stalno je slušala prigovore: „Kakva si to? Zašto nisi bijela poput nas? Odlazi! Ti si nevrijedna!“
Riječi su na krhka leđa crne ovce padale kao kamenje. Bila je očajna. Kako više nije mogla podnositi izrugivanje i mučenje otišla je u brda - sama. Barem ću moći u miru pasti i odmarati se u hladu, mislila je.
Ali ni u brdima nije živjela u miru.
Sa svakim zalaskom sunca, kad se na brda spuštala noć, čula je životinje kako govore: „Kako ova živi? Uvijek je sama.“
Jedne večeri, suznih je očiju crna ovca gledala u daljinu tražeći sklonište.
Ugledala je špilju osvijetljenu slabašnim svijetlom.
Odspavat ću unutra, pomislila je i potrčala. Trčala je kao da je netko progoni.
„Tko si?“ upitao ju je jedan glas na ulazu.
„Ja sam ovca koju nitko ne voli – crna ovca. Izbacili su me iz stada.“
„I mojoj ženi i meni isto se dogodilo. Ni za nas nije bilo mjesta u svratištu, zato smo se sklonili ovdje. Ja sam Josip, a ovo je Marija. Upravo je rodila dječaka.“
Radost je obuzela crnu ovcu. Prva će vidjeti Isusa. Prva od svih.
„Hladno je, dopustite mi da se približim i da ugrijem Dijete.“
Marija i Josip se pogledaše i nasmiješiše.
Ovca se približila što je bliže mogla djetetu i grijala ga svojom toplom vunom.
Dijete se probudilo i šapnulo joj na uho: „Došao sam baš zbog takvih kao što si ti. Došao sam zbog izgubljenih ovaca.“
Ovca je radosno zablejala, a anđeli na nebesima zapjevaše „Slava na visini Bogu a na zemlji mir stvorenjima njegovim.“
Isus je Ljubav koja spašava.
Slavimo blagdan Božje ljubavi prema ljudima i sjetimo se onih koji su daleko od Njegove ljubavi jer ima puno ljudi koji su ogorčeni zato što im mi nismo pružili ruku.
Susret s Isusom na Božić dati će nam snagu da srušimo sve barijere: straha, antipatije, osjećaja nadmoći prema drugima.