Čekam te vani - crkva poučna priča Novo!
0 preuzimanja
Vidim, odlaziš u crkvu. Ne zanima me što ćeš u njoj raditi, iako mislim da ćeš se pomoliti. Nimalo ne marim zato hoćeš li stajati ispred oltara ili tamo kod vrata, hoćeš li moliti sjedeći ili klečeći, pognute glave i zatvorenih očiju... ili ćeš buljiti u sliku na oltaru, udarati se u prsa, micati usnicama, šaptati riječi molitve i prebirati među prstima zrnca svete krunice... Sve su to izvanjske i nimalo komplicirane radnje pomoću kojih nije teško prevariti čovjeka. Čekam te vani. Kad izađeš iz crkve i vratiš se među ljude, pripremi se za susret sa mnom. Tada ću te nemilosrdno pratiti, promatrati, suditi, a možda i osuditi. Imam pravo to učiniti. Naime, želim znati: jesi li u crkvi doista razgovarao s Bogom, ili si se samo s njime poigravao? Želim se uvjeriti čini li molitva čovjeka stvarno drukčijim, boljim? Želim se uvjeriti upravo na tebi, kršćaninu, kao primjeru. Uvjerim li se da si ohol, pohlepan, sebičan, svadljiv, uvredljiv, zavidan, brbljav, površan... znat ću da ti molitva ne valja. A uvjerim li se da u obitelji, na poslu, u školi, trgovini, autobusu... ne znaš s ljudima razgovarati, znat ću sigurno da ne znaš ni s Bogom razgovarati. Ako te neprestano netko treba tješiti i hvaliti, znat ću da u crkvu nisi išao radi Boga, slaviti njega, već obožavati sebe... Ali... budu li tvoje oči otvorene za nevolju bližnjega, budu li tvoje usne izgovarale riječi mira, radosti, povjerenja i utjehe, bude li tvoja ruka podizala nemoćne, bude li tvoje srce imalo razumijevanje za druge, bude li opraštalo i ljubilo, ... znat ću da si u crkvi doista razgovarao s Bogom! Čekam te vani.
autor nepoznat
| Pregleda: | 3508 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
U bolnici svećenik posjećuje jednu dragu staricu: - Kako ste danas, bako? - Dragi moj župniče, dobro je. Što ću se žaliti, već sam stara. Gospodin mi je podario divan život i ja sam spremna za vječnost.
U vrijeme pustinjskih otaca postojala je sekta mesilijanaca. Naglašavali su pretjeranu duhovnost i smatrali svaki fizički rad neprikladnim za monaha.
Nekoliko monaha te sekte dođoše jednog dana opatu Luciju.
Starac ih upita: "Čime se bavite?" Oni odgovoriše: "Ni prstom se ne dotičemo nikakvog posla, nego kako veli apostol, molimo bez prestanka." Na to im starac reče: "Jedete li vi?" Oni odvrate: "Dakako da jedemo". On im kaže: "I dok vi jedete, tko u međuvremenu moli umjesto vas?" I opet im reče: "Zar vi ne spavate?" Oni odgovore: "Naravno da spavamo." A starac će na to: "I dok vi spavate, tko moli mjesto vas?" Na to nisu znali odgovoriti.
On im reče: "Oprostite mi, ali vi ne činite to što govorite. A ja ću vam pokazati da ja, premda obavljam poslove, neprestano molim. S Bogom se spustim na zemlju i radim što treba. Pri tom govorim:"Smiluj mi se Bože i po milosrđu svome oprosti moje grijehe." Tada ih upita: "Zar to nije molitva?" Oni odgovoriše: "Naravno da jest." Tada im on reče: "Ako tako provedem cijeli dan u radu i molitvi, zaradim šest novčića, manje ili više, svejedno. Od toga dva novčića ostavim pred vratima kao milostinju, a za ostale kupim hranu. Dok ja jedem ili spavam, moli za me onaj tko je dobio dva novčića. I tako po milosti Božjoj neprestano molim."