Odriješena deva Novo!
0 preuzimanja
Neki je učitelj putovao s učenikom koji je bio zadužen da se kroz pustinju brine za devu. Jedne večeri, kad su došli do nekog svratišta, učenik oslobodi devu, a sav umoran baci se na postelju da usne. Ipak, prije toga izreče kratku molitvu: "Bože moj, molim te, čuvaj mi devu. Tebi je povjeravam! Ujutro deve nigdje nije bilo. "Gdje je deva?" Upita učitelj ljutito. "Ne znam", odgovori učenik. "Moraš pitati Boga. Sinoć sam bio toliko umoran da nisam stigao zavezati životinju, ali sam u molitvi Bogu preporučio da je čuva. Nije moja krivnja ako je pobjegla ili su je lopovi ukrali. Izričito sam molio Boga da bdije. On je odgovoran, kako me i ti stalno učiš da imamo puno pouzdanje u njega." A učitelj uoči zabludu i pouči učenika: "Ti, istina, moraš imati puno pouzdanje u Boga, jer Bog nema drugih ruku osim tvojih!"
Priče o pahuljici - Ljudevit Anton Maračić
| Pregleda: | 900 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 09. 12. 2019. |
Slični dokumenti
U pravoj bujici svakidašnjih promjena raspoloženja, ljudi pitaju jedni druge: jesi li ti optimist ili pesimist? I obično iznalaze srednji izlaz u odgovoru: ja sam realist - čime nije ništa rečeno. I optimist i pesimist imaju pravo javnosti.
Pa ipak, optimisti su zanimljiviji i nekako privlačniji. Oni su kao neka neobična bića. Kad je zemlja puna čičaka i korova, oni uvijek otkrivaju cvijetak i travu. Kada se sve suši i pretvara u pustoš, oni su rijetke ptice selice koje osjećaju i otkrivaju blagotvornu oazu.
Zbog toga često dobivaju nadimke: zanesenjaci koji žive izvan stvarnosti, naivci koji pojma nemaju, sanjari koji se predaju utopijama.
Suvremeni duhovni pisac Phil Bosmans smatra da se pesimisti nazivaju realistima koji s obje noge stoje na tlu stvarnosti, ali da su zapravo zagazili u prljavštinu svijeta, toliko zasjenjeni da ne vide ništa od sunčane strane života, pa se pita: Zašto vjerujem u optimiste?
Zato što oni polaze na put k sunčanoj strani, k zemlji gdje se može živjeti i preživjeti. Optimisti su ljudi koji vjeruju u plodove Duha: ljubav, radost, strpljivost, vjernost, srdačnost, dobrotu. A pesimisti kao da nikad nisu okusili te plodove pa umiru prije smrti. I zaključuje taj pisac: "Samo će optimisti preživjeti!"
Ova optimistička tvrdnja o optimistima odgovara zašto unatoč svemu možemo biti optimisti. Bez opravdana razloga optimist je sigurno naivac, idealist, utopist, sanjar, izvanzemaljac. Ali optimizam nije apstraktni pojam, filozofski proizvod, potrošna roba, već je plod jednog procesa.
Čovjek koji zrači optimizmom jest čovjek koji zrači radošću, vedrinom, zadovoljstvom zbog nade koju osjeća i nosi u sebi.
Tu nadu kršćani svrstavaju u red tzv. bogoslovnih kreposti, zajedno s vjerom i ljubavlju.
A ta nada ima uporište u Bogu, koji je ludo zaljubljen u čovjeka, u svoje remek-djelo. Bog ima u čovjeka beskrajno povjerenje te mu je sve predao u ruke. To je razlog optimizma u životu čovjeka.
O nadi je, dakle, riječ. Ima je sve manje, pa je i optimizma vrlo malo. Vjernik zato ni u ovim tmurnim vremenima ne zdvaja (nije neodlučan), već nošen nadom pali svijeću optimizma. Jedno svjetlo teško razbija mrak, a stotina svijeća tjera tmine.
To je ujedno i poticaj da ne samo pojedinac, nego i obitelj, pa i šira zajednica, nadom rastjera oblake koji su se nisko spustili i prijete da zamrače ovaj svijet. Lakše je prekrižiti ruke i sve to mirno gledati proklinjući tamu. Teže je zavrnuti rukave i rastjerivati maglu.
Zato vjerujem da će samo optimisti preživjeti, jer njima pripada budućnost.
nepoznati autor
Bila jedna grupa žabica koje su se htjele natjecati.
Željele su se popeti na visoku kulu.
Došlo je mnogo gledatelja da daju podršku žabicama.
Utrka je počela...