Staklenka krastavaca i kava Novo!
0 preuzimanja
Kad vam se čini da gubite kontrolu nad svojim životom, kada biste htjeli da dan traje dulje od 24 sata, sjetite se staklenke kiselih krastavaca... i kave.
Na satu filozofije profesor je stajao pred grupom studenata i držao neke predmete iza sebe. Kad je sat počeo, bez riječi je podigao veliku, praznu staklenku od kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis. Zatim je pitao studente je li staklenka puna. Složili su se da je.
Onda je profesor podigao kutiju punu kamenčića, ubacio ih u staklenku i malo protresao. Kamenčići su se otkotrljali u prazni prostor između loptica. Ponovo je pitao studente je li staklenka puna. Ponovo su odgovorili da je puna. Sljedeća kutija koju je profesor uzeo, bila je puna pijeska. Kada ga je usuo, pijesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u staklenci. Pitao je još jednom je li staklenka puna. Studenti su skrušeno odgovorili da je. Onda je profesor ispod stola izvadio dvije šalice kave i ulio ih staklenku. Kava je natopila pijesak. Studenti su se smijali. Sad!, rekao je profesor, dok je smijeh zamirao, 'želim da shvatite da ova staklenka predstavlja vaš život. Loptice za tenis su važne stvari u vašem životu: vaša obitelj, vaša djeca, zdravlje, vjera i stvari kojima se strašno predajete. To su one stvari uz koje bi vaš život bio ispunjen, i kada bi sve drugo nestalo. Kamenčići su ostale važne stvari u životu: posao, kuca i auto... Pijesak predstavlja preostale stvari. Male, nevažne stvari. Ako staklenku napunite pijeskom, nema mjesta za kamenčiće i teniske loptice. Isto važi u životu. Ako svoje vrijeme i snagu potrošite na male stvari, nikad nećete imati mjesta za važne stvari. Zato: - Igrajte se s djecom. - Nađite vremena za odlazak liječniku. - Izvedite dragu osobu na večeru. - Ponašajte se ponovo kao da vam je 18. - Uvijek će biti vremena za čišćenje i popravke. - Prvo se pobrinite za teniske loptice - stvari koje su zaista važne. - Izaberite svoje prioritete. Sve ostalo je pijesak. Jedna studentica digla je ruku i pitala što predstavljala kava. Profesor se nasmijao. 'Drago mi je da ste pitali. Nju sam ulio, da bi vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je život ispunjen, uvijek imajte vremena za kavu s prijeteljem.'
| Pregleda: | 1604 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 09. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Jednog je poslijepodneva unuk zatekao djeda nad neobičnim albumom. Umjesto fotografija dragih ljudi, sa stranica albuma smiješila su se srca svakojakih veličina, ispisana imenima. - Prvi put vidim da netko u album lijepi srca - primijeti unuk. - Svako srce u mojim mislima oblikuje i sliku drage osobe - pojasni djed. - A ova zašarana i precrtana srca?- zanimalo je unuka. - Zašarana srca pobuđuju u meni slike ljudi za koje sam želio da mi puno znače, a oni mi nisu pokazivali ni mrvu ljubavi. Precrtana srca sjećaju me na ljude za koje sam na vrijeme shvatio da me ne vole. - Hm! A slomljena i probodena srca? - To su uglavnom ljudi koji su me osvojili nakon jednog susreta, ali sam se već na sljedećem susretu razočarao u njima. - Nije li bakino ime u najvećem srcu? - klikne unuk upirući prstom u najveće srce u albumu. - Da. Nakon vjenčanja moje je srce dugo samo baki pripadalo. Na pretposljednjoj stranici unuk ugleda srce iste veličine, ali podijeljeno na četiri dijela. Milujući ga po kosi, djed pojasni: - Kako su godine prolazile, osim bake, u srcu su mi se nastanili tvoj tata, pa tvoja sestra i ti. - Za koga čuvaš posljednju stranicu? - Za novo srce, jednako veliko, ali samo s tvojim i sestrinim imenom. - Gdje su nestali moj tata i baka?... – u čudu će unuk. -Tata se preselio u srce tvoje mame, a baka u srce anđela koji je na nebu čuva od prošle godine. (Nada Mihoković Kumrić)
Na nekom je otoku bio život tako tih i miran svi su bili sretni. Odjednom je život postao težak. Svi su bili zabrinuti jer je jedna grupa ljudi stvarala nemir. Odlučili su ih izolirati na jednoj sjenovitoj strani otoka tako što će podići zid oko njih. Znali su tko je stvarao nemir: prodavači droge, ubojice, pijanci, oni koji su vršili abortuse. Tako je počela potraga za njima.
Međutim ljudi su se skrivali jer su znali da će morati napustiti svoju obitelj i sve povlastice koje su imali. Polako su ih otkrivali i pomalo izolirali. Na otoku je bio i jedan čovjek, pustinjak Ante kojega su svi smatrali svetim. Podrazumijevalo se da će i on ostati na ovoj svjetlijoj strani otoka. Međutim, on je odlučio otići na sjenovitu, izoliranu stranu otoka. Zašto? Pitali su ga uglednici otoka, sve dobri ljudi, oni koji su poštivali i provodili zakone. Ante je rekao da ni on nije bez grijeha, i on je u svom životu griješio i da osjeća da bi i on trebao biti s njima, jer nitko ne može reći da je bez grijeha. Malo po malo su ljudi uklonili ogradu.
Jesmo li i mi takvi? Gledamo li samo tuđe pogreške, a svoje ne vidimo?