Zujak obični Novo!
0 preuzimanja
Bio jednom jedan kralj koji je svog najmilijeg konja dao potkovati zlatnim potkovama. A u kraljevskoj staji živio kukac koji se zove Zujak Obični da ne bi tko pomislio kako je on nešto izvanredno. I svi su znali da je on Zujak Obični, najobičniji, samo on to nije znao. Mislio je da je on najvažniji stvor na svijetu, pa zato nije volio da ga susjedi zovu domaćim imenom Zujak Obični, nego je tražio da ga zovu Skarabej, jer je čuo da su stari Egipćani tako zvali njegove davne pretke. Susjeda Osa jednog mu je dana rekla:
- Pa to ti je svejedno Zujak ili Skarabej. Skarabej znači u ovom jeziku Zujak. I što hoćeš? Hoćeš li možda da te zovemo Balegar, jer i tako se ti na našem jeziku zoveš?
Zujak se nije s tim složio: - Takvi ste svi vi, ne znate cijeniti druge. Ja sam Skarabej, sveti Skarabej, onaj što su ga izrađivali od zlata i stavljali u piramide. Onaj!
- Onda budi zlatan, lezi u grobnicu i šuti! rekla je bezobzirno Osa i odletjela.
A Zujak je upravo opazio konja što ga je kralj dao potkovati zlatnim potkovama. Odmah se uputi kraljevskom kovaču i zatraži da i njemu načini zlatne potkovice: - I ja stanujem u kraljevskim stajama, kao i onaj konj, ali ja nisam tek neki konj, nego Skarabej! - rekne kovaču.
Kovač mahne za njim svojim čekićem i sva sreća da ga nije dohvatio. Na to se Zujak smrtno uvrijedi i vikne: - Ovdje me nitko ne zna cijeniti. Niste vrijedni da dalje s vama živim. Idem u široki svijet, gdje će svi biti sretni što me vide!
Reče i izleti kroz prozor u cvjetni kraljevski vrt. Nađe se među rascvalim ružama.
- Zar nije ovo prekrasan perivoj? « upita ga dražesna Bubamara, sva crvena s crnim točkicama.
- Vidio sam ljepših stvari! - odvrati joj Zujak praveći se važan.
Bubamara je zašutjela, posramljena, jer ona se jadnica nikamo nije makla iz ovog vrta, pa kako smije razgovarati s takvim gospodinom koji je, nema sumnnje, putovao po širokom svijetu!
- Što je lijep ovaj svijet! Što je toplo sunašce! - klicala je gusjenica. - Zaspat ću, zavit ću se u kukuljicu, a kad se probudim pretvorit ću se u leptira!
- Kakva budala! - promrmlja prezirno Zujak. - Puzi po trbuhu, a sanja o nebesima.
Zujak zatim sjedne na zelenu travicu i zaspe.
Naiđe silan pljusak. Zujak se probudi sav ošamućen, voda i vjetar nosili su ga kao grumen pijeska. Napokon se onesvijestio i ostao ležati na leđima. Tek kad je opet upeklo sunce, došao je k svijesti i počeo micati nožicama. Opazi u blizini dvije oduševljene zelene žabe. Oči su im blistale od radosti. One su govorile:
- Kakav divan pljusak! Kako je divno oprana ledina! Svježe je na travi gotovo kao u našoj lokvi.
- Otkud vi znate što je dobro? - upadne im u riječ Zujak.
- Nikad niste ni zavirile u kraljevske staje u kojima ja živim. Ondje je vlažno i toplo. To je klima!
Žabe ga nisu ni pogledale. Uvrijeđen, prošeta se do ruba široke baruštine. Našao se među mnoštvom svojih zemljaka, zujaka običnih. Oni su ga stali pozdravljati i zaustavljati:
- Zdravo, brate, ostani s nama. Odmori se, ovdje nam je lijepo!
- E, jesam umoran - prizna on - to je točno. Čak su me spopali bolovi u lijevom krilu. Reumatizam. Da vam kažem istinu, ja ne dolazim kao drugi zujci iz bilo kakva brloga; ja potječem iz kraljeve staje ... Izašao sam po jednom osobito tajnom zadatku... Nemojte me ništa pitati, ne bih vam smio odgovoriti. Državne tajne, shvaćate? Oh, ondje u staji, ja ondje obično nosim zlatne cipelice.
Zujci su ga zaista počeli gledati s čuđenjem, možda čak i s poštovanjem, a on se uplaši od tolikih svojih laži, poboja se da ne otkriju kako je lagao, pa žurno pozdravi i pobježe.
Zavukao se u hrpu smeća i zaspao. Sanjao je divan san: uginuo je najmiliji kraljev konj pa njemu, Zujku, ostavio svoje zlatne potkove.
Dok on tako sanja, pronađe ga vrtlarov sin. Dječak ga prihvati s dva prsta, stavi ga na otrgnut zeleni list i zamota da ne pobjegne. Zujak se stao koprcati, ali uzalud. Nije mogao pobjeći. Dječak je potražio susjednog dječaka, i njih dvojica pođoše zajedno do obližnjeg jezera.
- Pošaljimo Zujka na plovidbu - predloži jedan od dječaka.
- Neka bude kapetan broda! - složi se drugi.
- Bit će Ukleti Holandez! - sjeti se prvi.
Našli su neku staru cipelu, u nju zatakli grančicu da bude kao jarbol, uz taj jarbol privezali »kapetana« Zujka i otisnuli cipelu kao lađu na jezero.
- Hej! Dobro ti vrijeme! Sretan ti vjetar! Što ti je lijepo! dobaci Zujku sitna mušica koja je lebdjela nad samom površinom.
Zujku se činilo da je jezero golemi ocean.
- Jest, bilo bi mi lijepo da nisam privezan - prizna tužno Zujak.
- Eh, ja nisam privezana! - naruga mu se muha i otprhne.
- Eto, kakav je svijet! - jadao se Zujak sam sebi. - Ogavan je. Čini se da sam ja jedina čestita osoba na svijetu. A kako me samo progone! Da, svi me progone. Zavidni su mi. Nisu mi dali ni zlatne cipelice. Ništa mi ne daju. Ne vrijedi ni živjeti među takvim svijetom. Neću više ni u kraljevu staju!
Uto se približila lađa u kojoj je bilo nekoliko djevojaka.
- Gledajte! - reče jedna. - Neka buba pliva u cipeli. Hajde da je oslobodimo. Poleti!
Tako je Zujak opet bio slobodan. Činilo mu se da sanja.
Letio je i letio, i ne misleći kamo leti. Kad se umorio, upravo je stigao u kraljevu staju. Spustio se ravno na sedlo na leđima najmilijega kraljeva konja.
- Gle, jašim kao pravi kralj! - reče ponosito i zadovoljno.
- Zato i treba da moj konj ima zlatne potkovice. Zato su ga i potkovali zlatom. Zbog mene! Kako se nisam odmah toga sjetio? Na kraju, ipak sam ja sila!
Sve što je Zujak putem vidio i čuo, sve što mu se dogodilo, sve je bilo uzalud. Ništa nije naučio. Ostao je praznoglava oholica. Zujak Obični. Najobičniji!
Hans Christian Andersen
| Pregleda: | 2166 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Rabi Izak iz Workia pokušava uspostaviti mir između različitih skupina. Na ogovaranja i klevete protiv sebe, reagirao je najčešće šutnjom. Nikada se zbog toga nije srdio, niti dao isprovocirati.
O životu svetoga Nikole ne zna se baš mnogo.
Ali ljudi i djeca sigurno su ga voljeli, jer je o njemu sačuvano puno lijepih priča.
U gradu Myri, u Maloj Aziji, živjeli su muž i žena. U svemu su bili sretni i zadovoljni, osim što nisu imali djece. Godine su prolazile, a oni su još uvijek molili Boga da im podari dijete. - Jadni ljudi! - sažalijevali su ih susjedi.
- Zar ne vide da su već prestari?
Ali, muž i žena nisu gubili vjeru, nego su govorili: – Bogu je sve moguće! Još iste godine, na veliko iznenađenje mnogih prijatelja, žena je donijela na svijet lijepo i zdravo djetešce. - Dječak je -rekla je sretna majka. - Bit će mu ime Nikola! - izjavio je radosno otac. Mali je Nikola rastao uz svoje roditelje.
Jednoga dana dječakova je majka našla u vrtu zrelu prekrasnu smokvu. - Darujemo je ocu kad se s posla umoran vrati kući! - rekla je sinu. Nikola bi i sam rado pojeo smokvu, ali mu je ipak bilo draže e očevu radost nego li jesti.
Otac je odmah naslutio da njih dvoje nešto kriju. - Što to imate? - upitao je.
Jednu lijepu smokvu za tebe - nasmiješila se njegova žena, a mali mu je Nikola ushićeno pružio dar.
Vi ste dva najpažljivija bića na svijetu - raznježio se otac i, dajući krišom znak ženi da se ne protivi, svoju je smokvu uz poljubac darovao Nikoli.
Tako je dječak primio na dar i smokvu i sreću obaju svojih roditelja.
Nakon nekog vremena, međutim, dva su događaja jako rastužila dječakovo srce. Malom je Nikoli najprije umrla mama, a ubrzo poslije nje i tata. Ostao je siroče.
Poslije pokopa, još suznih očiju, dječak je rekao: - Bože, ja nisam sam jer imam tebe koji sve možeš! Kad su to čuli ljudi koji su bili s njim, jako su se uzbudili. A jedan ga je dobrotvor odlučio uzeti k sebi i brinuti se za njega.
- Nikola, što bi ti želio raditi kad odrasteš? - upitao ga je dobri čovjek. Ja ću biti svećenik! - odgovorio je mališan. I tijekom vremena želja mu se ostvarila.
Jedne godine biskupi iz okolice sastali su se da odluče tko će biti novi biskup u gradu Myri. Ali, nikako se nisu mogli složiti kome da povjere tu važnu dužnost.
Ja glasujem za Anastazija!
On ima previše godina.
A Quadrijan? Njega voli sav puk. Ali, on je previše popustljiv, a biskup ponekad mora biti čvrst i odlučan. Možda bi najbolji bio Justinian? On je vrlo mudar. Njega ne možemo birati jer je bolestan. Pa koga onda?
– Evo što ćemo učiniti! – reče nakon nekoliko dana jedan od biskupa. – Prepustit ćemo da Bog sam odabere svojega službenika. Onaj koji sutra najranije dođe u crkvu, neka bude novi biskup u Myri.
Prijedlog je jednoglasno prihvaćen.
Sutradan, ništa ne sluteći, Nikola je još u cik zore požurio u hram Božji kao što je i običavao činiti. Ali, čim je otvorio vrata, spazio je unutra nekoliko prilika: - Evo ga, ovaj je! – čuo je glasove i pomislio da su se u crkvu noću uvukli lopovi koji su, otkriveni u zloj nakani, navalili na njega da ga ubiju. Zato brže - bolje pokuša otići.
Ali, one su ga prilike zgrabile i bez riječi, poput nekoga krivca, odvele pred biskupe. A kako li je tek Nikola morao biti zbunjen kad je saznao da je baš on izabran za novoga biskupa u gradu Myri?!
Biskup Nikola svim se srcem trudio da bude kao otac svojim vjernicima. Od jutra do večeri brinuo se za njih, pomagao im i darivao siromašne. I, kad god bi mu se pružila prilika, govorio je o Bogu, Božjoj dobroti i ljubavi. A kad je jedne godine u Myri zavladala velika glad, pa su čak i bogati pali u oskudicu, razdijelio je sve što je imao.
Ostalo nam je još samo ovo zlatno posuđe koje pripada Crkvi! - rekao je crkveni blagajnik. Daj im ga baš zato što pripada Crkvi - odgovorio je biskup. - Ovi su ljudi Crkva.
Uskoro je i biskup ostao praznih ruku. - Sad smo siromašni kao i ovi! - žalosno je uzdahnuo Nikolin blagajnik. - Više im ništa ne možemo dati. - Mi ne možemo, ali može Bog! - odgovorio je biskup i počeo moliti. Glad je bila teška i građani Myre već su počeli umirati.
Biskupe, narodu treba kruha a ne tvojih molitava!, rugali su mu se neki, ali Nikola se nije na njih osvrtao.
Nakon puno molitava, iznenada se proširila vijest koja je na noge podigla čitav grad:
U luci stoje brodovi krcati žitom iz Egipta! Teško je i zamisliti kako je velika radost obuzela muževe, žene, djecu, starce… Svi su trčali prema obali.
Čudo! Čudo! – klicalo je mnoštvo – na biskupovu molitvu Bog je učinio čudo! No, nisu svi tako mislili: -Glupost! Nije to nikakvo čudo, nego su egipatski trgovci čuli da ovdje vlada glad i požurili da naprave dobar posao.
Ali isto tako iznenada na nebu su se zakovitlali crni oblaci. Munje su počele sijevati, a more se zapjenilo. Jak vjetar podigao je visoke valove. Zaprijetila je opasnost da će se brodovi razbiti o pristanište. Mornari su ih počeli polako izvlačiti iz luke.
- Brodovi odlaze, vraćaju se! Nastao je plač i zapomaganje na obali. Nitko se nije usudio ni pomisliti da će morati i dalje gladovati. Ljudi su opet potrčali biskupu Nikoli. A na njegovu se molitvu oluja stišala i more se smirilo. Brodovi sa žitom napokon su mogli uploviti u pristanište.
- Ovaj je čovjek svetac! - mnogi su s novim poštovanjem počeli gledati svoga biskupa.
U gradu se, u nekoj siromašnoj kući, svake se večeri vodio tužan razgovor: - prošao je još jedan dan, a mi opet nemamo ništa za jelo, govorio je otac svojim trima kćerima. - Bolje da vas prodam i da budete robinje, nego da umrete.
- Strpi se, oče, samo još malo. Možda se koja od nas uspije udati! - zavapila je najstarija kćerka.
- A tko će vas uzeti bez miraza? Pa ja nemam ni prebijenog novčića!, rekao je otac. Ali, baš toga trena kroz njihov je prozor uletjela neka vrećica i zveknula o pod.
- Što je to bilo? - ukućani nisu mogli doći k sebi od čuda, a najstarija je djevojka brže bolje podigla vrećicu. Kad ju je istresla, imala je što vidjeti. - Zlatnici!, uzviknula je od sreće. - Evo tvog miraza - rekao jo je otac. Napokon se možeš udati. Njezinoj sreći nije bilo kraja.
I sljedeće noći ponovio se isti događaj. Kroz prozor je u sobu doletjela još jedna vrećica zlatnika. Siromašna je koliba dugo odzvanjala od radosnih usklika, šuškanja i šapata triju sretnih djevojaka i oca koji nije znao što bi mislio. Nitko se od njih nije mogao sjetiti tko bi mogao biti njihov tajanstveni dobrotvor.
Treće su noći su djevojke odlučile bdjeti, pa kad je opet vrećica zlatnika uletjela u sobu, potrčale su prema prozoru.
No, njihovom čuđenju nije bilo kraja. Sve tri bi mogle prisegnuti da je visoka i dostojanstvena prilika koja je brzim korakom promaknula pokraj njihove kuće bio glavom i bradom sam biskup. Ali, što bi on radio usred noći u tom siromašnom dijelu grada?
Ipak, u kući je zavladalo smirenje i radost. Za njih više nije bilo straha ni gladi. Sve tri djevojke mogle su se napokon dobro i pošteno udati.
U Myru su jednog dana rimski vojnici došli tražiti kršćane. Išli su od kuće do kuće. Svakoga tko bi rekao da vjeruje u Boga smjesta su ubili ili ga bacili u tamnicu. Tamo se našao i biskup Nikola. Morili su ga glađu i tukli. – Gdje je sada tvoj Bog? – rugali su mu se. – jedini bog koji te može spasiti iz naših ruku jest car Dioklecijan, razumiješ?
Vaš je car smrtni čovjek, a Bog u kojega ja vjerujem je vječan – odgovorio je mirno biskup. E pa kad je tako – rugali su mu se vojnici – evo, dajemo tvom Bogu mjesec dana da te spasi, a ako to ne učini, onda ćemo te mi ubiti. Pa da vidimo, je li veći Bog ili rimski car.
Biskup Nikola čamio je okovanih nogu i ruku u mraku tamnice. Dani su sporo prolazili. Kad mu je rimski časnik napokon otvorio vrata i pozvao ga da izađe, bio je spreman umrijeti. Ali, umjesto da ga povede na stratište, Rimljanin je naredio da mu se skinu okovi s nogu i ruku.
Što se dogodilo? – upitao je biskup Nikola. Umro je car Dioklecijan. Na carskom tronu u Rimu sada je Konstantin veliki. Slobodan si, biskupe! Tvoj se Bog pokazao većim i od rimskog cara. Da budem iskren, i ja bih rado imao za prijatelja takvoga Boga, ali ne znam gdje bih ga mogao naći!
Dođi sa mnom i ja ću ti pokazati! – pozvao ga je Nikola. – Boga lako nađe tko mu se moli i ljubi ljude.
Kad se biskup Nikola vraćao s prvog općeg crkvenog sabora u Niceji, u pristaništu je ugledao lađu koja se užurbano spremala isploviti za Svetu zemlju.
Biskup je zaustavio svoju pratnju, pristupio mornarima i počeo ih nagovarati da odustanu od plovidbe: Ljudi, nemojte napuštati luku! Na otvorenom moru prijeti vam velika pogibelj!
Tko je ovaj, te nas straši bapskim pričama? – nasmijao se kapetan lađe koja još nije poznavao biskupa iz grada Myre. Zato nije poslušao savjet, nego je naredio svoji mornarima da okrenu lađu, te ona zaplovi prema debelomu moru.
Međutim, već prve noći olujni je vjetar podigao silne valove. Lađa je ubrzo bila prepuštena bijesu mora i pjene. Poskakivala je sad lijevo, sad desno, poput prazne orahove ljuske i škripala kao da će se prepoloviti.
Iznemogli su mornari počeli strepiti da će se dogoditi najgore. Svaki je novi val mogao potopiti lađu i sve ih povući za sobom u mračnu dubinu.
Iznenada, brodolomci su začuli glas koji im se približavao. Pored broda pojavio se poznati lik u skrušenoj molitvi. Njegovoj moliti napokon su se pokorile prirodne sile. Smirio se fijuk vjetra i zaustavilo se ljuljanje mora. Uskoro je pučina bila mirna, tiha i glatka kao ulje.
Samo se u daljini još vidjela pognuta prilika biskupa iz Myre. Izgledalo je kao da se svetac žurio kako bi u svojoj velikoj skromnosti spriječio mornare da mu zahvale za ono što je upravo za njih učinio.
Ali, vrativši se u luku, oni su na sva usta pričali kako ih je biskup Nikola čudom spasio od sigurne smrti.
I tako je sv. Nikola postao zaštitnikom svih koji putuju morem. Njemu u čast podignute su mnoge crkve i kapelice na svim stranama svijeta, a u narodu se pričaju o njemu čudesne legende.
Godine 1087. relikvije svetog Nikole dopremljene su u grad Bari u Južnoj Italiji.
I tako je postao sveti Nikola iz Barija.