Hoće li i mene Gospodin pustiti u raj? Novo!
0 preuzimanja
Sanjao Irac da je umro, a ispred njega je u redu stajalo mnogo ljudi. Čekajući svoj red mogao je vidjeti što se događalo s onima prije njega.
Isus pozove jednog pa reče: Stoji pisano: Bijah gladan i ti si mi dao jesti. Dođi u Kraljevsvo Oca moga. Čovjek uđe.
Drugom reče: Bio sam žedan i dao si mi piti. Dođi u Kraljevstvo Oca moga. I on uđe.
Dođe osmogodišnji dječak a Isus mu reče:
Nitko se nije htio sa mnom igrati, a ti si me zvao da se igram s tobom. Dođi u Kraljevstvo Oca moga. I dječak uđe.
Dođe desetogodišnja djevojčica a Gospodin joj reče: Svi su mi se rugali, a ti si me branila. Dođi u Kraljevstvo Oca moga.
Irac se uplašio. Pomislio je: Nikomu nisam dao ni jesti ni piti, nisam ni bolesne posjećivao, nisam slabe branio... Ah, kako li ću stati pred Gospodina?
Dođe i on na red. Isus podigne oči, blago ga pogleda i reče:
Bio sam tužan, razočaran, utučen, a ti si došao i pričao mi viceve. Nasmijao si me i ohrabrio. Dođi u Kraljevstvo Oca moga.
Irac se sretan probudi i donese odluku: Svaki ću dan razveseliti Gospodina u nekom tko bude tužan.
| Pregleda: | 2072 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 09. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Jedna žena šetala s djetetom po šumi. Stigla je do planine i primijetila otvorenu pećinu. Ušla je u nju.
- Upalit ću svjetlo, majko, da nam svijetli u tami - tiho reče Lucija ustajući sa stolice što je stajala pri uzglavlju kreveta presvučena čistom mirisnom posteljinom. Po blještavo bijelom jastuku rasule se ruse kose plemenite gospođe Eutihije. Trpjela je godinama od teške bolesti kojoj ne nađe lijeka ni jedan liječnik u cijeloj Siracusi (Sirakuzi).
- Snilo mi se, majko, kako treba da hodočastimo u Cataniju (Kataniju) na grob svete Agate - nastavi Lucija postavljajući svjetiljku na komodu. - Ljudi ne znaju lijeka tvojoj boljetici, ali svetica znade.
- Ako tako misliš, dušo - pristane gospođa Eutihija - pripremi odjeću i hranu pa možemo izjutra krenuti na put. Sad bih htjela zaspati. Umorna sam - reče i sklopi oči.
Lucija počne pripremati prtljagu krećući se po kući najtiše što je mogla da ne ometa majčin san.
Sljedećeg dana, tek što je sunce izišlo, kočija s Lucijom i gospođom Eutihijom napusti Siracusu. Kad se damama već počelo pričinjati kako napornom putovanju neće biti kraja, kočijaš objavi da su stigli na odredište. Pomože Luciji smjestiti stvari u prenoćište, a potom podiže gospođu Eutihiju na ruke i ponese je grobu svete Agate. Ondje je spusti na tlo, podmetne joj smotani pokrivač pod leđa i vrati se u prenoćište. Lucija klekne i počne moliti.
- Oče naš koji jesi... - izgovori i naglo umukne. Nestalo je dnevnog svjetla i posvemašnja tama ovila je nju, majku i grob svete Agate. Lucija raširi oči kušajući razabrati bilo što u mraku. Kao da je zatitralo slabašno svjetlo, učini joj se. Još više napregne vid.
I doista, prilazila joj je mlada djevojka sva u sedefastoj bjelini te se činilo kao da žar izbija iz njezina tijela.
Jesi li to ti, Agato, nikne pitanje u Lucijinu mozgu. Istog trenutka začuje u srcu odgovor: Da, ja sam. Došla sam ti reći da će tvoja majka ozdraviti, ali ti ćeš umrijeti mučeničkom smrću. Bojiš li se?
Ne, odgovori Lucija i toga časa prikaze nestade. Sunce je tek zalazilo i nebo bijaše rumeno i zlatno.
- Zaspala si, dušo? - upita gospođa Eutihija.
- Ne, majko - reče djevojka. - Ukazala mi se sveta Agata i prorekla da ćeš ozdraviti.
Bolesnica se osmjehne i šapne: - Vjerujem.
A ono o mučeništvu Lucija prešuti.
Sonja Tomić „U iščekivanju Spasitelja“