Tajanstveni govor - zanimljiva priča Novo!
0 preuzimanja
Bila jednom jedna djevojčica koja je znala govoriti samo obrnutim redom glasova u riječima. Roditelji su je vodili svjetski poznatim liječnicima, ali nije bilo uspjeha. Djevojčica je i dalje izgovarala riječi unatrag. Njoj je bilo, na primjer, normalno ovako razgovarati:
- Što bi htjela za večeru? - Inežrp ripmurk - odgovorila bi. - Gdje želiš da idemo večeras? - U onik! - rekla bi zadovoljna.
Nije imala prijatelja, jer je nitko nije volio zbog te mene. U školi su joj se rugali zbog njezina govora i nitko se nije htio s njom igrati.
Ona se trudila da bude sa svima dobra. Kad bi vidjela da se neki dječak povrijedio, pratila bi ga do prve pomoći. Kad bi netko zaboravio marendu, ona bi s njim podijelila svoju. I u mnogim drugim slučajevima pokazivala se dobrom i pažljivom. Jedino je tako mogla s drugima kontaktirati a da pritom ne mora govoriti. Ali na taj je način najjasnije govorila što je prijateljstvo. No drugi ni to nisu razumjeli.
Jednoga dana njezin drug iz razreda na odmoru je teško povrijeđen. ona je prva pritekla u pomoć i otpratila ga do bolnice. Kad je nastava završila, otišla je vidjeti kako mu je. Bio je okružen liječnicima. Rekli su kako je izgubio puno krvi i kako je, da bi ga spasili, potrebna transfuzija. U bolnici, međutim, nije bilo krvi njegove krvne grupe. Djevojčica tada povuče liječnika za zeleni rukav i reče:
- Etimzu ujom vrk. - Što kažeš, djevojčice? - reče liječnik iznenađeno.
Ali drugi su shvatili što je htjela reći. Zahvaljujući njezinoj krvi, dječak je bio spašen.
Kad su njezini drugovi u školi saznali što je učinila, shvatili su kako su se loše ponijeli prema njoj i postidjeli se. Odlučili su otići kod nje kući, zatražiti oproštenje i zahvaliti joj za ono što je činila za njih iako toga nisu bili vrijedni. Svi su je poljubili i dali joj buket cvijeća s porukom: "Od sada ćemo upotrebljavati onaj način sporazumijevanja bez riječi kojemu si nas ti naučila."
Taj je prizor djevojčicu toliko ganuo da je zanijemila, a onda sa suzama u očima rekla:
- Hvala, prijatelji.
Počela je ispravno govoriti.
aktivnosti s učenicima: - Napisati na list papira razloge zbog kojih se nekoga najčešće isključuje iz društva. Zatim napisati motive zbog kojih se nikoga ne bi smjelo isključivati. Na kraju izdvojiti načine na koje se može pomoći nekome tko je isključen.
- Napisati neku pohvalnu rečenicu "tajanstvenim" govorom. Rečenice ubaciti u košaru (kutiju). Učenici izvlače rečenice i upućuju ih jedni drugima tajanstvenim govorom, a zatim prevedu na uobičajeni.
prema Jose Real Navaro "Mudrost odrastanja"
| Pregleda: | 2278 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 09. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Ništa nas ne prokazuje kao naše lice. Ono točno ocrtava naše zanose i naše posrtaje. Na njemu se čitaju naše tuge i naše radosti. Na licu i u očima odražava se sve što prolazi stazama našega bitka. Ničim nije moguće sakriti zbilju duše. Kozmetički zahvati su uzaludni pokušaj poboljšavanja nečega što se ničim ne da poboljšati. Nema te šminke niti te boje koja može oku vratiti sjaj, licu vedrinu, izgledu opuštenost i bezbrižnost. Kozmetika je odavno izgubila uvjerljivost pred istinskim štovateljima prave ljepote života. Ljepota lica, a onda i ljepota svakog izgleda ovisi o ljepoti bitka, o ljepoti duše. Na licu se čita napetost i umor, na licu se čita podmuklost i sebičnost, na licu i u očima čita se istinska dobrota i dobronamjernost. S lica očitavamo prenapetost i očaj, ali i ushit i radost. Nekih se lica bojimo, a za nekima čeznemo. U blizini nekih lica ledi nam se krv, a u blizini drugih lica razgaljuje nam se srce. U blizini jednih ljudi volimo biti i uvijek iznova tražimo priliku da se s njima sretnemo, dok u blizini drugih ljudi ne volimo biti i jednostavno od njih bježimo. Čovjek ne može sakriti stanje svoje duše. Ono se čita, ma koliko se on trudio da tome doskoči ili da to kozmetičkim zahvatima učini ljepšim. Tijelo ne umije lagati. Naše tijelo reagira na stanje naše duše. I mnoge tjelesne boli i bolesti samo su reakcija tijela na stanje naše duše. 
Duša je lijepa. Ona je odraz nebeskog čovjekova stanja prije izgona. Sva naša čežnja za ljepotom, za srećom, za onim što nazivamo ''rajskim stanjem'' zapravo je posljedica izgona iz raja, to znači da je svaka ljepota zapravo odraz rajskoga u čovjekovu izgnaničkom životu. Duša je, međutim, stvorena lijepa. Ona je matrica koja je podešena, upriličena za ljepotu, jer je rajskog porijekla. Negdje u razdvajanju duše od vječnog nastaje ponekad kobni nesklad pa duša zbog gubitka ravnoteže i zbog vrtoglave samostalnosti gubi sigurnost. Toga trena počinje se rađati rugoba. I čovjek je na krivom putu ako misli da nazovi-lijepim licem može prevariti dušu. Nije moguće rekonstruirati dušu bilo kakvim vanjskom zahvatom. Ona se na da konfekcijski, a niti zamjenom stupovlja, vratiti u rajski zavičaj. Ljepotu joj može vratiti samo njezin Tvorac. Duša koja je osjetila doticaj njegove ruke koja je ponovno preoblikuje, ponovno se rodila istinskoj vrijednosti – životu. Lice to više ne može tajiti jer blista. Ljepota je prolom nebeskog i otkinut dio raja Ljepota je prhak blistaj nastao u zaboravnoj igri beskrajnih svjetlosti Od te igre svijet i duša i svemir i cvijet titraju neslućenim zanosom i bliješte prokazujuć Lijepog u nedogled.
(Anton Šuljić - "Čavli u ogradi")
Antoine de Saint-Exupery, poznati francuski pisac i pilot, u svojoj knjizi "Zemlja i ljudi" opisuje doživljaj pilota koji se danima borio za svoj život nakon što se njegov avion srušio u Andama (planinski masiv u Južnoj Americi, jedan od najviših na svijetu).