Sedam štapova - priča o slozi Novo!

Jukiki je od ranog jutra sve pošlo naopako. Otišla je u kupaonicu, nasapunala se od glave do pete i ušla u lijepu drvenu kadu. Pri tom joj se okliznuo sapun i pao u vruću vodu a da to nije ni primijetila. Bio je to novi komad sapuna, lijep i okrugao kao pun Mjesec. Za nekoliko sati, međutim, postao je sasvim tanak i blijed. Jukiko je otišla u školu. Majka je opazila sapun i, kad se Jukiko vratila popodne iz škole, prigovorila joj je za sapun: "Jukiko, zašto si ostavila sapun u vodi? Zar zaista ne možeš paziti?"

Jukiko obori glavu. Žao joj je i stoga je žalosna. Brat Matsuo je u vrtu, igra se papirnatom lopticom. Trči amo-tamo. Jukiko bi se također htjela igrati da zaboravi žalost. Ona bi se igrala svojom lijepom drvenom lutkom. Lutka se zove Kokeši. Kad joj se zakrene glavom, Kokeši plače kao živo dijete. Ali Jukiko mora ostati u kuhinji i pomagati majci. Majka je pripremila tri pladnja: jedan za Matsua, jedan za Jukiko i jedan za sebe. Na pladnjevima je bilo mnogo malih šalica: za rižu, za povrće, za ribu... Osim toga, svatko dobije po šalicu čaja. "Jukiko", reče majka, "kako je bilo u školi?" "Učiteljica nam je čitala priču o zmiji, zmaju i sasvim malom mišu. Hoćeš li da ti pričam?" "Ne sada. A kako je bilo s računanjem?" Jukiko je u ruci držala šalicu čaja. Pila je malim gutljajima. "Jukiko, kako je bilo s računanjem?" Jukiko gleda samo u svoj čaj, ne u majku, i ostaje bez riječi. "Dakle, nisi znala računati", kaže majka, "stidi se, Jukiko!"

Šalica se našla na podu, razbijena. Jukiko ju je ispustila iz ruku. Majka je tresla glavom: jutros sapun, zatim računanje, sada pak šalica za čaj. Danas je nešto loše s Jukikom. Jukiko plače. Danas je uistinu žalostan dan. Polako je počela skupljati krhotine šalice. Zna dobro da je već čeka kazna. Kakva kazna? Matsuo će vjerojatno s majkom poći u kupovinu. Vozit će se liftom i gledati prekrasne igračke. Jukiko će morati ostati kod kuće. Tako će joj dan biti još žalosniji. "Piši svoju zadaću iz matematike", reče majka. "Kad budeš gotova, možeš izaći i igrati se." Majka je otišla i s njom Matsuo. Jukiko je počela računati: 4+7+5+6= ... Kako je to teško! Koliko je 4+7, i još k tome 5+6?

Tada se sjeti. Posjetit će Kukuza Tsumi. On je slikar. U svojoj radionici boji velike i male ormariće pa ih prodaje. Stanuje na kraju ulice u maloj drvenoj kućici s kulisama od papira. Čim Jukiko napiše zadaću, poći će Kukuzu Tsumi. Još nikad nije tako brzo napisala zadaću: 4+7=11, 11+5=16. Pa to je sasvim lako! 16+6=22. Već je gotova! Brzo skoči u svoje drvene sandale i ulicom otrči do kuće Kukuza Tsumi. Pred njegovim se vratima izvuče iz svojih drvenih sandala (u Japanu se smije u stan samo u čarapama!), tiho odškrinu vrata i kroz pukotinu rekne: "Ja sam, Jukiko." "Samo naprijed", reče joj slikar. "Kako si, Jukiko?" "Hvala. Danas mi je žalostan dan." "Tako?" - klimnuo je slikar. "Ako je dan žalostan, mogli bismo žalost otjerati kojom čarolijom. Jukiko je to jedva dočekala. Ništa ljepše nego kad Kukuzo počne čarati. On spremi svoje kutije i kutijice, odmota dugačak smotak papira umoči kist u boju. "Počnimo! Što želiš?" "Želim jednu princezu. Ona je vrlo lijepa i ima haljinu s dugim rukavima i širokim pojasom." "Sviđa li ti se?" - pitao je slikar kad je nacrtao princezu. "Da. Ona stoji kraj jezera." Slikar dočara jezero s visokim šašem kraj obale. Na jezeru dvije patke. Narisao je i veliku žutu peruniku, jer je Jukiko i to zaželjela. "Može li princeza imati lepezu?" - upita Jukiko. I već je princeza držala u ruci prekrasnu lepezu. "Može li princeza nešto zapjevati?" - upita Jukiko. "Ali, pjesmu ne mogu narisati", odgovori Kukuzo. Ipak zapita: "Kakvu pjesmu?" Jukiko ne zna ni sama. U toj se pjesmi spominje neki princ koji stanuje negdje daleko na drugoj strani jezera. To je vrlo lijepa i žalosna pjesma. "Hoćemo li dočarati princa?"- pita slikar. "Ili možda stanuje daleko da se ne može vidjeti?" "On se ne može vidjeti", odvrati Jukiko. "No ptica leti preko jezera i princezi nosi pozdrav od princa." Kukuzo dočara pticu, ali i drvo s granama sve do vode. "Jesmo li gotovi, ili još nešto nedostaje?" - pita slikar. Jukiko gleda sliku. Nešto joj nedostaje. "Nema Fudžijame." (Fudžijama je visoka planina u Japanu, koju Japanci veoma vole.) "Hoćeš li mi nacrtati Fudžijamu?" - moli Jukiko. "Ne! Fudžijamu slikam svaki dan na svojim kutijama. Nju ne želim narisati za tebe." Tada slikar pruži Jukiki kist i ona počne risati Fudžijamu, visoku planinu s malo snijega na vrhu. "Dobro si napravila", pohvali je slikar. "Jesi li još žalosna?" Jukiko malo razmisli. "Ne, nisam više. Smijem li zadržati sliku i pokazati je bratu?" "Smiješ. I opet dođi kad budeš žalosna." "Vjerojatno ću opet uskoro biti žalosna", odvrati Jukiko. Kukuzo Tsumi smota sliku, Jukiko mu se nakloni, uzme sliku, izađe iz kuće, ponovno kliznu u svoje drvene sandale i pođe kući. Brzo je skakutala, a drvene su sandale zvonile po kamenom pločniku. Majka i Matsuo već su bili kod kuće. U trgovini su kupili novi sapun koji je bio žut i okrugao poput Mjeseca. Ni majka nije bila ljuta. Sliku koju je Jukiko donijela majka je objesila na zid sobe. "Slika je lijepa. I princeza je lijepa", tako je mislio Matsuo. "Ali lijepa je i planina Fudžijama", dodala je majka. Jukiko je bila radosna.

Mira Lobe - "Pričajte"

Jednoga dana, Dobri Bog održa ispred legija anđela, arkanđela, kerubina i serafa ovakav govor: "Rekao sam ljudima: Ljubite jedni druge, a oni umjesto da poslušaju ističu razlike jedni između drugih. Stižu pritužbe kako se međusobno mrze jer nemaju istu boju kože. Odlučio sam im dati jednu dobru lekciju. Naređujem da dana 25. rujna 2006. svi živući ljudi imaju istu boju kože - boju zelene jabuke, boju nade. K tome, naređujem da svi postanu potpuno jednaki, kao da su svi blizanci. Tako svaki novorođeni sličit će ostalim novorođenima, tridesetpetogodišnja žena biti će potpuno jednaka svim tridesetpetogodišnjim ženama svijeta. Neka tako bude."

"Aleluja! Aleluja!, pjevahu anđeli i arkanđeli i kerubi i serafi, slaveći Boga koji je konačno odlučio izjednačiti ovaj turobni svijet.

Ja sam drugi i drugi je ja

Dvadeset i petog rujna 2006 godine u zoru profesor O'Neil, dobitnik Nobelove nagrade za biologiju, probudio se i ustao iz kreveta. Prolazeći pored velikog zidnog ogledala, slučajno je pogledao svoj odraz i zinuo iznenađen. Odraz u ogledalu ne bijaše njegov, nego nekog čovjeka jabuko-zelene boje, koji nije imao njegov stas, ni njegovu kosu, ni njegov nos, ni njegova usta... Profesor O'Neil dugim je koracima otrčao u kupatilo, nasapunao se i dugo ispirao sapunicu toplom vodom, trljajući najsnažnije što je mogao svoju kožu, ali ona je i dalje bila zelena, zelena poput jabuke zelene. "Ovo je noćna mora, samo jedan ružan san" promrmljao je sebi u bradu. Slijedilo je novo iznenađenje: njegov glas, njegov lijepi duboki glas na koji je bio tako ponosan, više nije bio "njegov" glas. Počeo je trčati po kući dozivajući svoju suprugu: Ana, Ana. Vidio ju je. Ali to nije bila Ana, njegova Ana, nego neka nepoznata žena. Žena jabuko-zelene kože.

Srušio se na stolicu. U tom trenutku čulo se zvona na ulaznim vratima. Čuo je glas koji govori: "To sam ja, profesore, vaš Simuawa!" O'Neil ne prepozna glas svoga susjeda Japanca. A kad je otvorio vrata, i ušao unutra... bili su isti. Samo njegovo zelenilo bijaše za nijansu svjetlije jer je bio oko pet godina mlađi. Dva čovjeka se pogledaše na trenutak i zatim prasnuše u smijeh do suza.

Slične scene događale su se po čitavom svijetu. Milijuni i milijuni ljudi i žena gledahu se u ogledalima, nazivahu TV, radio, bolnice, vatrogasce. Ali nitko nije odgovarao. Svi su bili zaokupljleni problemom kako riješiti novu nevjerojatnu situaciju: ja sam drugi i drugi je ja. Sada više nisu imali identitet. Zabrinutost i panika među ljudima zahvatila je sve, do vlada. Predsjednik SAD-a i jedan drugi poznati svjetski državnik razgovarali su specijalnim telefonom: "Reci nešto, Predsjedniče" rekao je ovaj "promijenio si glas". "Ti također, kako čujem" - odgovorio je drugi. Kada su se vidjeli u večernjem programu na televiziji otkrivli su da su njih dvojica potpuno jednaki i jabuko-zeleni. Novinar je rekao kako državnici čine sve da otkriju što se dogodilo i to poprave.

U 4.45 putnike jednog egipatkog aviona koji je letio za Atenu otela su 4 "zračna gusara". Naoružani bombama i pištoljima tražili su oslobođenje jednog Palestinca zatočenog u izraelskom zatvoru. Jedan od njih pokupio je putnicima putovnice dok je drugi govorio: "Ako zatvorenik ne bude odmah oslobođen, ubijat ćemo svakoga sata po jednog putnika. Prvo Izraelce, zatim Amerikance, Engleze i tako dalje... Ali u jednom trenutku, prije nego je sat vremena prošao svi putnici postali su jednaki - zeleni. Prema fotografijama na putovnicama nije se nikoga moglo razaznati. Bijesan, jedan od terorista zaurlao je: "Izraelci, ustanite!" Naravno, nitko nije ustao. Iskoristili su trenutak zbunjenosti otmičara i zajedničkim naporom ih razoružali a njima je preostalo samo plakati od bijesa.

Na sjeveru Afrike sve se izokrenulo. Crne sobarice i sobari potrudili su se da "nestanu" putovnice i osobne karte njihovih bogatih bijelih gostiju. Poslije pola sata nitko više nije znao tko je bio crn a tko bijel. Restorani rezervirani za bijelce bili su puni jabukozelenih posjetitelja, i oni rezervirani za crnce također.

Jedan "ne znam što" mali mali

Slijedećih dana stvari su se pogoršale. U Napulju su pedesetorica igrača dokazivali da se zovu Ronaldo i tražili povećanje prihoda od vlastitog nogometnog kluba.

Na TV je stiglo dvije stotine mladih jabukozelenih koji su vikali: "Pustite me da prođem. Ja sam Pippo Baudo!" Izgurali su sve van zajedno s pravim Pipom Baudom.

Čitavo jutro kilometri ljudi utrkivali su se za fotelju Predsjednika republike vičući: "Upravo sam stigao!"

U školi na periferiji, u 7b bila je prava kriza. Lilijan Melli, koja je bila najljepša u razredu, nije imala dovoljno suza da isplače tugu kad je otkrila da je ista, baš jednaka drugim djevojkama u razredu. Giorgio Lotti, sportaš, htio je šakama dokazati tko je najsnažniji u školi.

Svaki način dokazivanja identiteta bio je bezuspješan. Osobni dokumenti, potpis, otisci prstiju nisu koristili ničemu. Mnogi su živjeli u strahu. Nije se moglo znati tko pripada nekoj naciji a tko drugoj. Vojnici su prestali ratovati jer nisu znali tko je neprijatelj a tko ne. Svi su ljutito gledali jedni druge. Svi su sumnjali jedni u druge. Uprkos Papinoj opomeni: "Svi ste braća, ljubite se kao braća!", činilo se da se svijet vraća u stadij divljaštva.

Profesor O'Neil sjećao se da je najbolji biolog na planeti. Sazvao je sve svoje kolege, sve živuće dobitnike Nobelove nagrade, najveće znanstvenike Zemlje. Započelo je razdoblje intenzivnih proučavanja: fizičari, kemičari, astronomi, kirurzi plastičari, sociolozi, etnolozi i studenti drugih grana mjerili su, vagali, analizirali najpreciznijim instrumentima fantastične promjene na ljudima. Došli su do zaključka da sve što su proučili ne vrijedi ništa. Fenomen zelena jabuka bio je tajna prevellika za njih. Jedn "ne znam što" uvukao se u njihovo srce.

Bio je jedan mali "ne znam što", ali strašan za ljudsku vrstu i Dobri Bog ga je prekinuo. Odlučio je da na Zemlji opet bude sve kao prije.

Bijaše to novo rođenje za njih. Sretni kao da su uskrsnuli ljudi i žene prepričavali su istine koje su zaboravili. Na primjer, svaki čovjek je različit i jedinstven i neprocjenjiv. I još, u svem redu postojanja je ljepše nego oblaci na nebu ili pjev ptice ljudsko biće. Kako bijahu lijepi sada Europljani plavi, Indijci boje kave, očiju svijetlih, zelenih, plavih, Irci crvenokosi, Arapi sa crnim brkovima, kako elegantni bijahu afrički bogataši, kako bijahu lijepe japanke dubokih pogleda... "Dobro došle razlike! Dobro došli stranci! Ne bojim vas se..." Na Planeti ljudi se ljubljahu. Svi osjećaju bogatstvo razlika i sličnosti kao cvijeće na livadi u proljeće. I prestadoše ratovi jer su prekinuti svi fanatizmi rasni, politički, ideološki, vjerski...

Problemi nisu prestali, ali se za svaki tražilo mirno rješenje.

"Alejuja! Aleluja!" pjevahu anđeli, arkanđeli, kerubi i serafi.

Naravno, ovo je jedna izmišljena priča. Ali...ako se sutra probudimo svi isti s kožom boje zelene jabuke?"