Lula mira - priča o opraštanju Novo!
0 preuzimanja
Stari je mudri Indijanac davao savjete mladićima svojega plemena: Kad se jako srdiš na nekoga koji te smrtno uvrijedio i odlučiš dignuti ruku na njega, prije nego to učiniš, napuni dobro svoju lulu i sjedni.
Kad ispušiš prvu lulu, primijetit ćeš da je smrt prejaka kazna za počinjenu uvredu.
Tada će ti se učiniti dovoljnim da pljuneš u neprijatelja.
No, prije toga sjedni, napuni ponovno lulu duhanom i propuši je do kraja.
Osjetit ćeš kako je pljuvanje pretjerano, pa će ti biti dovoljno reći nekoliko oštrih riječi prijekora.
Dobro, to nije puno, ali i prije toga uzmi još jednom lulu u usta i kad je dovršiš, OSJETIT ĆEŠ KAKO JE NAJBOLJE OTIĆI I POMIRITI SE S ONIM ČOVJEKOM.
iz Priče o pahuljici – Ljudevit Anton Maračić
| Pregleda: | 3559 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 11. 12. 2019. |
Slični dokumenti
- Ne čitam… jer… ne znam slova. Nikad nisam naučio pisati i čitati… - reče čovjek-
ali u svojoj glavi imam TRI SLOVA:
jedno crno, jedno crveno, i jedno bijelo.
- Što znači crno, crveno i bijelo slovo? - upita biskup. - Crno me podsjeća na grijeh i na pakao pa ga se čuvam. - Crveno na Isusovu krv prolivenu za sve nas pa se uzdam u Njegovo milosrđe. - Bijelo me podsjeća na nebo, na raj, na nagradu koju će nam Bog dati ako mu ostanemo vjerni. Biskup na to reče: - Blago tebi! Tvoja tri slova vrijede više nego mnoge knjige koje sam ja pročitao.
Jednog češljugara ranili lovci i povrijedili mu krilo. Preživio je hraneći se onim što je nalazio u polju, ali došla je strašna ledena zima.
U polju je bilo ogromno strašilo. Tijelo mu je bilo od slame natrpane u staro paradno odijelo.
Glava mu je bila velika narančasta bundeva, zubi od kukuruza, nos - oveća mrkva, a dva oraha su bile oči.
Češljugar se popeo na strašilo. „Što ti se dogodilo, češljugarčiću?“, upita ono ljubazno.
„Muči me studen, nemam skloništa, a o hrani da i ne govorim. Mislim da neću dočekati proljeće.“
„Zavuci se pod moj kaput, slama je suha i topla.“
I češljugar je pronašao dom u strašilovim grudima.
Kad je jednoga dana zemlju okovao ledeni mraz, strašilo srdačno ponudi češljugaru:
„Češljugarčiću, pojedi moje zube.“
„Ali ti ćeš ostati bez usta.“ - reče ptičica.
„Bit ću mudriji ako ne budem puno govorio.“ - odgovorilo je strašilo.
Nekoliko dana kasnije dođe na red nos od mrkve. „Samo jedi, pun je vitamina“, govorilo je strašilo češljugaru.
Kad su na red došle oči strašilo je reklo: „Samo jedi, bit će mi dovoljno tvoje pripovijedanje kad ne budem više imao očiju“.
Strašilo je na kraju češljugaru ponudilo i cijelu svoju glavu od bundeve.
Strašilo nije dočekalo proljeće ali zato se češljugar uzdigao prema nebu sretan.
POUKA: Zaista pšenično zrno ako ne umre ne donosi rod.
Bruno Ferrero