Škrtac i zlato Novo!
0 preuzimanja
Jedan škrtac sakrio je svoje zlato u podnožju drveta u svom vrtu. Svake nedjelje vadio ga je iz zemlje i satima ga s uživanjem gledao. Netko je doznao za to i ukrao mu zlato.
Kad ga je škrtac došao gledati, zatekao je samo praznu rupu u zemlji i počeo tako urlikati i jaukati da su svi susjedi došli vidjeti što se događa.
Jedan ga je pitao: ”Jesi li ikad upotrijebio to zlato?”
“Ne”, odgovorio je škrtac. “Samo sam ga vadio jednom tjedno i gledao.”
“Onda je sve u redu”, rekao mu je susjed. “Zašto tuguješ? Po onome što si imao od tog zlata neće se ništa bitno promijeniti ako i dalje budeš dolazio i gledao u rupu.”
Nije novac koji posjedujemo, već naša sposobnost da ga upotrijebimo ono što nas čini bogatim ili siromašnim. Namučiti se da bi se obogatili, a onda ne znati uživati u tome, isto je kao i biti ćelav, a skupljati četke za kosu.
Antony de Mello
| Pregleda: | 2313 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 18. 05. 2020. |
Slični dokumenti
Čišćenje
Bog ti je dao dar života. Na samom početku udahnuo ti je besmrtnu dušu, zazvao te imenom i rekao: "Volim te, dijete moje."
I tako čovjek raste, poput prekrasnog stabla, na mjestu koje mu je povjereno i u okolnostima koje ne može birati. U što će se prometnuti to ljubljeno Božje dijete?
Čuješ li, svakog jutra Božji šapat struji u zrakama sunca:
"Volim te, dijete moje."
Svaku večer zvijezde trepere bez obzira vidimo li ih ili ne.
To nas Bog pokriva ogrtačem mirnog i okrepljujućeg sna.
Prolaze dani. Pomalo se naviknemo na Božje darove i postajemo svjesni svojih mogućnosti.
Zaboravljamo da smo sve što imamo primili od Boga. Počinjemo borbu za svoj ego i svoje ciljeve.
Uz mnogo truda postižemo svoje ciljeve. Postajemo uspješni u društvu ali ambicijama nikad kraja...
Tako lako nam se dogodi pa precijenimo svoje mogućnosti.
Ali mi smo snažni i možemo učiniti sve što želimo. Mi smo slobodni i porušit ćemo sve zapreke koje su pred nama.
I dokle tako.....nitko od nas ne zna.
A Bog?.... On je naša tradicija - nećemo ga potpuno zaboraviti.
"Što se to događa? Zašto mi oduzimaju život? O Bože, gdje si?" Patnja je neizbježna.
Doći će prije ili poslije... Bilo kao bolest, poteškoće u obitelji, zajednici ili društvu.
Tek u boli čovjek počinje svoje čišćenje.
Otvara mu se dimenzija duha i njegovog dubokog, potpunog ispunjenja u Bogu.
Kada čovjek jednom shvati da je patnja poput vrata u njegovu nutrinu, počinje čitati znakove koje mu Bog daje.
"Na mene si ruku svoju stavio." Ps 139
"Odlučio si, Bože, otvoriti oči duše kojima još nisam progledao."
"O Bože, zar nije bilo dovoljno, zašto vatra? Što će od mene ostati?"
"Ne boj se, dijete moje. Tvoj život ima smisla. Kroz vatru, podarit ćeš ljudima oko sebe toplinu - ljubav. Jer iz ljubavi si stvoren i po njoj ti je dan život.
Konačno, i vrata u vječnost jesu LJUBAV."
Svi smo pepeo i prah, ali Bog nije tu učinio kraj. Jednom ti je dao neumrlu dušu i pozvat će te šapatom: "Volim te, dijete moje. Dođi u moj dom."
autor nepoznat
Bog ti je dao dar života. Na samom početku udahnuo ti je besmrtnu dušu, zazvao te imenom i rekao: "Volim te, dijete moje."
I tako čovjek raste, poput prekrasnog stabla, na mjestu koje mu je povjereno i u okolnostima koje ne može birati. U što će se prometnuti to ljubljeno Božje dijete?
Čuješ li, svakog jutra Božji šapat struji u zrakama sunca:
"Volim te, dijete moje."
Svaku večer zvijezde trepere bez obzira vidimo li ih ili ne.
To nas Bog pokriva ogrtačem mirnog i okrepljujućeg sna.
Prolaze dani. Pomalo se naviknemo na Božje darove i postajemo svjesni svojih mogućnosti.
Zaboravljamo da smo sve što imamo primili od Boga. Počinjemo borbu za svoj ego i svoje ciljeve.
Uz mnogo truda postižemo svoje ciljeve. Postajemo uspješni u društvu ali ambicijama nikad kraja...
Tako lako nam se dogodi pa precijenimo svoje mogućnosti.
Ali mi smo snažni i možemo učiniti sve što želimo. Mi smo slobodni i porušit ćemo sve zapreke koje su pred nama.
I dokle tako.....nitko od nas ne zna.
A Bog?.... On je naša tradicija - nećemo ga potpuno zaboraviti.
"Što se to događa? Zašto mi oduzimaju život? O Bože, gdje si?" Patnja je neizbježna.
Doći će prije ili poslije... Bilo kao bolest, poteškoće u obitelji, zajednici ili društvu.
Tek u boli čovjek počinje svoje čišćenje.
Otvara mu se dimenzija duha i njegovog dubokog, potpunog ispunjenja u Bogu.
Kada čovjek jednom shvati da je patnja poput vrata u njegovu nutrinu, počinje čitati znakove koje mu Bog daje.
"Na mene si ruku svoju stavio." Ps 139
"Odlučio si, Bože, otvoriti oči duše kojima još nisam progledao."
"O Bože, zar nije bilo dovoljno, zašto vatra? Što će od mene ostati?"
"Ne boj se, dijete moje. Tvoj život ima smisla. Kroz vatru, podarit ćeš ljudima oko sebe toplinu - ljubav. Jer iz ljubavi si stvoren i po njoj ti je dan život.
Konačno, i vrata u vječnost jesu LJUBAV."
Svi smo pepeo i prah, ali Bog nije tu učinio kraj. Jednom ti je dao neumrlu dušu i pozvat će te šapatom: "Volim te, dijete moje. Dođi u moj dom."
autor nepoznat
Priča jedne svijeće
Zapalili ste me i gledate moje svjetlo,
Radujete se jasnoći i toplini koju darivam.
Veselim se da smijem gorjeti za vas,
da nije tako, ležala bih možda negdje u staroj
kutiji bez ikakve koristi.
Smisao dobivam tek po tome što gorim.
Ali, dobro znam, što dulje gorim,
to kraća postajem, to se više bližim svojem kraju.
- Izgorjela je! – reći ćete,
a ono što je od mene ostalo, bacit ćete.
Znam, za mene postoje uvijek ove dvije
mogućnosti: ili ostajem u kutiji nedirnuta,
zaboravljena u tami,
ili gorim, postajem sve kraća,
dajem sve što imam.
U korist svjetla i topline dovodim sebe kraju.
Ipak mislim da je ljepše i pametnije
ako smijem nešto dati od sebe nego ostati hladna
i ležati u mračnoj kutiji…
- Gledaj, isto je tako s vama ljudima:
ili se povučete, ostanete sami za sebe
i sve je hladno i prazno, ili se približite ljudima
i darujete im od svoje topline i ljubavi
i tek onda vaš život dobiva smisao:
On je ispunjen.
Ali znajte i to da za ovo morate dati
nešto od sebe samih, nešto od svoje radosti,
od svoje srčanosti, od svojega smijeha,
možda i nešto od svoje tuge.
I ne treba bojažljivo razmišljati o tome
kako ćete sačuvati sami sebe.
Mislim da samo onaj koji druge veseli,
postaje još veseliji.
Samo onaj koji je svjetlo drugima,
sam će primati svjetlo.
Što više gorite za druge,
to će svjetlije biti u vama samima.
Mislim da su mnogi ljudi samo zato tmurni i
neraspoloženi jer se boje biti ovdje za druge,
donositi drugima svjetlo.
Tuže se i neprestano mrmljaju na teška vremena.
Još nisu shvatili: ovo jedno jedino svjetlo koje gori
više je vrijedno nego sva tama svijeta.
Dopustite, dakle, da vas malo
Ohrabrim ja, sitna, mala svijeća.
autor nepoznat
Zapalili ste me i gledate moje svjetlo,
Radujete se jasnoći i toplini koju darivam.
Veselim se da smijem gorjeti za vas,
da nije tako, ležala bih možda negdje u staroj
kutiji bez ikakve koristi.
Smisao dobivam tek po tome što gorim.
Ali, dobro znam, što dulje gorim,
to kraća postajem, to se više bližim svojem kraju.
- Izgorjela je! – reći ćete,
a ono što je od mene ostalo, bacit ćete.
Znam, za mene postoje uvijek ove dvije
mogućnosti: ili ostajem u kutiji nedirnuta,
zaboravljena u tami,
ili gorim, postajem sve kraća,
dajem sve što imam.
U korist svjetla i topline dovodim sebe kraju.
Ipak mislim da je ljepše i pametnije
ako smijem nešto dati od sebe nego ostati hladna
i ležati u mračnoj kutiji…
- Gledaj, isto je tako s vama ljudima:
ili se povučete, ostanete sami za sebe
i sve je hladno i prazno, ili se približite ljudima
i darujete im od svoje topline i ljubavi
i tek onda vaš život dobiva smisao:
On je ispunjen.
Ali znajte i to da za ovo morate dati
nešto od sebe samih, nešto od svoje radosti,
od svoje srčanosti, od svojega smijeha,
možda i nešto od svoje tuge.
I ne treba bojažljivo razmišljati o tome
kako ćete sačuvati sami sebe.
Mislim da samo onaj koji druge veseli,
postaje još veseliji.
Samo onaj koji je svjetlo drugima,
sam će primati svjetlo.
Što više gorite za druge,
to će svjetlije biti u vama samima.
Mislim da su mnogi ljudi samo zato tmurni i
neraspoloženi jer se boje biti ovdje za druge,
donositi drugima svjetlo.
Tuže se i neprestano mrmljaju na teška vremena.
Još nisu shvatili: ovo jedno jedino svjetlo koje gori
više je vrijedno nego sva tama svijeta.
Dopustite, dakle, da vas malo
Ohrabrim ja, sitna, mala svijeća.
autor nepoznat