Kava, jaje i mrkva - priča Novo!
0 preuzimanja
Stavi tri lončića vode na vatru.
U prvi lončić stavi mrkve.
U drugi lončić stavi jaja.
U treći lončić stavi nešto zrnaca kave, koja su prethodno smljevena u prah.
Kuhaj sva tri lončića 15 minuta. Zatim izvadi ono što si stavio unutra.
Mrkve koje su bile tvre omekšale su.
Jaja koja su iznutra mekana, sada su otvrdnula.
Ali je zato voda poprimila boju i čaroban miris kave. Prah kave je nestao.
Sada razmisli o životu. Život nije uvijek lagan. Život nije uvijek ugodan.
Ponekad je jako težak. Radimo naporno, a postignemo vrlo malo.
Što se dogodi kada se susretnemo s poteškoćama?
Stvari se ne odvijaju onako kako želimo.
Ljudi ne postupaju prema nama onako kako se nadamo.
U priči s početka kipuća voda predstavlja životne poteškoće.
Možemo biti poput mrkvi. Nastupamo jaki i napadni. Izlazimo mekani i slabi. Postajemo umorni. Izgubimo nadu. Lako odustajemo. Više ne postoji borbeni duh. Zar želiš biti kao mrkve? Možemo biti poput onih jaja. Nastupamo sa mekanim i osjetljivim srcem.
Postanemo jako teški i neosjetljivi iznutra. Zamrzimo druge. Prestajemo voljeti sebe. Postajemo teška srca. Nema više ugodnog osjećaja, samo gorčina. Zar želiš otvrdnuti poput jaja?
A možemo biti i poput zrnaca kave. Voda ne mijenja prah kave. Prah kave mijenja vodu! Voda je postala drukčija zbog praha kave. Pogledaj je. Pomiriši je. Popij je. Što je voda vrelija, to je okus bolji. Možemo biti poput zrnaca kave!
Izvučemo nešto dobro iz teškoća s kojima se suočavamo. Naučimo nove stvari. Steknemo nova znanja, nove vještine, nove mogućnosti. Rastemo u iskustvu. Činimo svijet oko nas ljepšim. Kako bi uspjeli, moramo se truditi … i truditi.
Moramo vjerovati u ono što činimo. Ne smijemo odustati. Moramo biti strpljivi. Moramo biti uporni.
Problemi i teškoće daju nam šansu da postanemo jači… i bolji… i snažniji.
Kakvi smo kada stvari ne idu kako treba?
Jesmo li kao mrkve… ili jaja… ili kao zrnca kave?
Postani poput zrnca kave!!!
Nepoznat autor
| Pregleda: | 2075 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 18. 05. 2020. |
Slični dokumenti
Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan mogao sjediti u krevetu zbog izdvajanja vode iz pluća. Krevet mu je stajao uz jedini prozor u sobi. Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.
Svetoga Nikolu za života nisu zvali svetim, već jednostavno - Nikola. Mnogi su ga zvali „dobri Nikola“ ali njemu to nije bilo drago. Ja tek nastojim biti dobar - znao je reći. Istina, neki su ga zvali i „ludi Nikola“. Uvijek je, na žalost bilo, kao što i danas ima, ljudi koji ne poštuju dobre ljude i koji ne razumiju dobrotu. Oni govore da je dobro samo ono što je korisno. Iako je to potpuno krivo i istina je baš suprotna. Sigurno je, posve sigurno, da je korisno samo ono što je dobro. Da su samo dobri ljudi korisni. A baš ta istina se u životu svetog Nikole često pokazala.
Tako je jednog kasnog zimskog poslijepodneva, kad se već bilo posve smračilo, Nikolu probudila silna vika. Bilo je strašno nevrijeme. Puhao je snažan vjetar, pljuštala jaka kiša i veliki su valovi udarali o stjenovitu obalu. Nikola je, premda slabo odjeven, požurio pred kuću da vidi što se zbiva. Vani je bio gusti mrak, pa je, nehotice, naletio na nekog uzbuđenog prolaznika.
- Što se događa? - upita ga Nikola.
Ovaj mu isprekidanim glasom ispripovjedi kako je nevrijeme ugasilo dobro čuvanu vatru na vrhu svjetionika, a svjetioničar je zbog obilne kiše i vjetra, koji ni na tren ne posustaje, ne uspijeva ponovo upaliti. Pred obalom je čamac s djecom koju su nevrijeme i mrak, zatekli na otvorenom moru, govorio je prolaznik Nikoli. Ne uspiju li djeca usmjeriti čamac prema jedinoj zaštićenoj uvali do koje je inače svjetionik pokazivao put, čamac će se razbiti o hridi i djeca će izginuti. Do uvale je bilo lako doploviti ali ne za nevremena i po mraku bez svjetionika.
Nikola pogleda uokolo. Posvuda su trčali izbezumljeni ljudi. Žene i djeca su plakali. Nitko nije znao kako pomoći. Sveti Nikola je, premda je bio star i teško hodao, požurio najviše što je mogao, i kako se najbolje u toj tmini i tome metežu mogao snaći, do svjetionika. Popeo se do njega, posrćući i padajući preko hridi. Stao je pokraj svjetionika, licem okrenutim moru. Ništa nije nazirao. Posvuda je bio gusti mrak. I gusti strah.
Sveti Nikola nije znao što bi učinio. Samo je šapatom tiho ponavljao: - Bože, sačuvaj ih! Vrati ih k njihovim roditeljima! Vrati ih žive!
Molio je s povjerenjem, iz dubine duše. - Bože, ti to možeš! Učini ako je volja tvoja!
I čamac je stigao u zaštićenu uvalu i djeca su se spasila. Kada su prispjela u sigurnost zaštićene uvale, djeca su govorila da je kraj svjetionika svijetlilo jedno ljudsko srce, da je svijetlilo neobičnim sjajem, i da im je ono pokazivalo pravi smjer. Bez njega, govorila su djeca, svi bi bili izgubljeni. Svi su znali da je uz svjetionik bio samo Nikola, ali on o tome uopće nije htio govoriti. Samo je ponavljao: Hvala ti, Bože, što si ih spasio.
No djeca su uporno ponavljala kako su vidjela svjetleće srce koje ih je vodilo.
Svi znamo da je Bog spasio djecu, ali Bog često pomaže preko drugih ljudi a vrlo rijetko preko čudesa.
Puno je vremena proteklo od onog vremena kad je sveti Nikola živio na zemlji a njegov a dobrota još uvijek sjaji po svijetu, njegovo srce još uvijek svijetli.
prema „Baka priča najlljepše priče“