Zašto djeca lažu? Novo!
0 preuzimanja
"Moj otac je šef policije. Ako me budeš tukao, strpat će te u zatvor." Rečenica koju često čujemo iz usta trogodišnjaka ili četverogodišnjaka rijetko je istinita. Treba li ozbiljno shvatiti ove male laži koje djeca izgovaraju?
Lagati znači razlikovati istinu od laži, stvarnost od mašte. Za malu djecu ta razlika uopće ne postoji. To što dijete govori poput čarolije se pretvara u istinu. Uostalom, nije li isto tako kad se dijete igra? Djevojčica vodi lutku u kupovinu, u park ili liječniku, a da ne izađe iz svoje sobe.
Dječja izmišljanja su normalna i čine dio djetetova psihomotornog razvoja. Iako su riječi što ih dijete izgovara lažne, one su ipak posuđene iz određene realnosti. Primjerice, otac malog hvalisavca nije policajac, no to je dobra izmišljotina. Policajac zaustavlja one koji čine nedjela i dječak je upotrijebio laž da se zaštiti.
Do četvrte godine života dijete misli da je rastužiti majku gore nego lagati. Prema tome, kad učini glupost radije će reći da nije kriv, samo da mama ne bude tužna.
Oko šeste ili sedme godine života, dijete već vrlo dobro shvaća što je laganje. Neka djeca shvaćaju smisao te riječi mnogo ranije nego im roditelji objasne. Dijete se u tim godinama služi lažima jer je to - praktično. Laž mu pomaže da izbjegne kaznu, da sakrije loše ocjene i da se pravi važno pred prijateljima. Srećom, malo je djece koja redovito lažu, iako se neka služe lažima češće od drugih. Niža intelektualna razina utječe na pribjegavanje lažima u svrhu kompenzacije, tvrde dječji psiholozi.
U svakoj dobi dijete oponaša ponašanje roditelja. Mali dječak popravlja svoj kamion kao što njegov otac popravlja auto. Kako raste, dijete više ne imitira samo u igrama, nego u riječima i djelima. Roditelji su uzor savršenstva za svoje dijete. Zato je važno pokazati dobar primjer. Uvijek govoriti istinu, prilagođenu djetetovim godinama i situaciji. Na taj način se pridobija djetetovo povjerenje. Snaga tog osjećaja sigurnosti smanjit će u djetetu iskušenje da prevari. Djetetu je potrebno objasniti da biti pošten i uvijek govoriti istinu znači poštivati i sebe i druge. Time se dijete uči da nema samo sebi što predbacivati. No, to je moguće isključivo u okruženju u kojem se dijete osjeća sasvim sigurno, a što ovisi o ponašanju odraslih. Razgovor i objašnjenja često su korisniji od vikanja ili kažnjavanja. Da bi dijete moglo priznati lošu ocjenu ili kolektivnu kaznu u školi, treba ga osloboditi straha od kazne. Naravno, to ne znači biti ravnodušani i takve stvari prihvaćati bez riječi, no s pretjernom strogošću roditelja dijete postaje podmuklo zbog straha od kazne.
Teško je biti pun povjerenja kad majka najavi rutinski posjet liječniku, a sve završi cijepljenjem. Kako priznati lošu ocjenu, ako je obećan miran razgovor, a na kraju se pretvori u galamu? Što bi trebao misliti ako ga nagovarate da laže na telefon kako trenutno niste kod kuće? Malo je roditelja koji mogu mirne savjesti reći da nikada nisu bili ni u jednoj od ovih situacija, iako nemaju osjećaj da lažu svojoj djeci.
Rijetka su djeca "rođeni lažljivci". Takvima je sigurno potrebna pomoć psihologa. Drugi su uznemireni, zabrinuti, i lažu od straha pred kaznom. Varaju jer se boje odraslih, koji su ili previše strogi ili ne znaju komunicirati sa svojim djetetom. Odgoj temeljen na uzajamnom povjerenju uglavnom uklanja ovu ružnu dječju naviku.
Zanimljivo je da djeca znaju kako Pepeljuga, Snjeguljica ili vilenjaci ne postoje, ali vole slušati priče o njima. No, ona sanjaju i o mišu koji dolazi po zubić i posjetu Djeda Božićnjaka. Istinu o njima lako će prihvatiti ako znaju da će i dalje dobivati darove. Ali ako im istinu otkrije npr. prijatelj iz razreda dijete se može osjetiti prevareno od strane roditelja.
| Pregleda: | 4477 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se misao, tamna sjenka, gubi uza te Bog je, uvijek u blizini u stvarima oko tebe, u zvuku i muku.
Bog ti je uvijek najbliži od svega diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica i plaši te iz svake stvari: nema tajne
Ne pružaj miso u praznu daljinu uza te Bog je. Otvori sva čula: na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti Bog oko tebe sja, treperi, miriše i šušti.
U nekom gradiću na rubu šume živio je mali Toni. On nije bio kao druga djeca, bio je veoma zločest. Nije slušao nikoga, ni brata, ni baku, ni mamu ni tatu i zato je nastala tama. Što je Toni bio zločestiji bivalo je sve više tame na svijetu. Kad je Toni rekao baki neću sunce je počelo slabije sjati. Sunce je još više potamnilo kad je rekao i tati neću. A kad je Toni rekao i mami neću sunce je potpuno prestalo sjati. Kada bi se Toni pojavio u gradu, u gradu je bivalo tamno. Videći tamu u Tonijevu srcu ljudi su Tonija istjerali iz grada i on je otišao u šumu - sam.
Ali i tamo je donio tamu - mrak. U šumi su ptice prestale pjevati, stabla su u tami žalosno šaptala jedno drugom: "Što se to događa, zašto je u šumi nastala tama?" Toni je pokušao hodati šumom ali zbog velike tame nije mogao. Bilo je mračno kao u rogu. Ništa nije vidio, spoticao se o kamenje, posrtao i padao, razbio je koljena. Ustao je, teturajući krenuo dalje, napravio par koraka i bum...udario je u stablo koje zbog velike tame nije vidio... razbio je glavu. Sjeo je na zemlju i počeo plakati. Nije mogao ići dalje. Bio je gladan i umoran i sam u tamnoj šumi. Plakao je Toni. Bilo ga je strah. On je sam u mračnoj šumi.
Onda se sjetio svoje dobre mame, koja ga voli i koja mu je govorila da se popravi. Ali mama je daleko. Sjetio se Toni, da je mama govorila kako mu uvijek može pomoći Isus - Bog koji ga neizmjerno voli. I čim je Toni pomislio na Isusa pogledao je u nebo i gle upalila se jedna zvjezdica na nebu. Toni je vidio tu zvijezdicu, vidio je njeno svjetlo i bio je sretan. Promucao je molitvu: "O Isuse, želio bih biti bolji." U tom trenutku upalila se druga zvjezdica na nebu. I bilo je više svjetla. Videći to, Toni usklikne: "Isuse, pomozi mi da se popravim, i da budem bolji." Tada se upalila još jedna, 2, 3, 4... još puno zvjezdica na nebu. A pojavio se i kralj zvijezda, mjesec, i pozdravio Tonija. I bilo je puno više svjetla.
Videći to Toni je shvatio kako je puno ljepše biti u svjetlu - dobroti, nego u tami - zlu. A sada je Toni znao da mu svjetlo može dati samo dobri Bog - Isus, i Toni usklikne: "Isuse, budi mi prijatelj! Daj da budem Tvoj!"
Na ovu molitvu pojavilo se sunce i obasjalo šumu. Stabla su bila sretna na povjetarcu, a ptice su zapjevale svoju radosnu pjesmu još puno ljepše nego prije. Nebo i zemlja bili su radosni, a mali Toni primivši Isusa u srce za prijatelja dobio je u srcu svjetlo. Isus, prijatelj malog Tonija istjerao je iz Tonijeva srca tamu. I tako srcem punim svjetla vratio se Toni i svugdje je nosio svjetlo, ljubav, dobrotu, prijateljstvo...
Isus je prijatelj malom Toniju; Isus je prijatelj svoj djeci. Isus je i tebi prijatelj. On želi da i ti budeš njegov prijatelj i da svima donosiš svjetlo, u obitelj, u razred, u grad, u školu...
Budite male Isusove zvjezdice i svjetlite dobrotom. Nosite dobrotu svima. Nosite Isusa svima i onda će svi biti sretni.