Molitva za zadovoljnu dušu Novo!
0 preuzimanja
Vishnu reče svom pobožnom vjerniku:
"Dosadile su mi tvoje prošnje kojima nema kraja. Uslišit ću tri tvoje molitve. Budi siguran da si ih brižljivo izabrao, jer, kad ti ih budem udijelio, više te neću uslišavati." Oduševljeni vjernik nije oklijevao: "Evo moje prve želje", reče, "Želim da moja žena umre da bih se mogao oženiti boljom ženom." Želja mu je bila smjesta ispunjena. Ali kad su prijatelji i rodbina, koji su došli na sprovod, počeli govoriti o vrlinama njegove žene, pobožni je vjernik uvidio da je prenaglio. Zato je molio Vishnua da mu oživi ženu. Ostala mu je još samo jedna želja. Odlučio je da ovaj put ne učini pogrešku jer više neće biti prigode da je promijeni. I zato se naširoko savjetovao. Neki su mu savjetovali da moli za besmrtnost. Ali što će mu besmrtnost, rekoše drugi, ako nema dobra zdravlja. A što će mu zdravlje, ako nema novaca? I što će mu novac, ako nema prijatelja? Prošle su godine a on još nije odlučio što bi izabrao: život, ili zdravlje, ili bogatstvo, ili moć ili ljubav. Konačno reče Vishni: "Reci mi što da te molim?"
Vishna se nasmijao kad je vidio u kakvoj se neprilici nalazi čovjek: "Moli da budeš zadovoljan bez obzira na to što budeš dobio."
A. de Mello
| Pregleda: | 1776 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
don Branko Sbutega - skac
Svjetski poznat violinist rekao je o svom uspjehu pri sviranju Beethovenova koncerta za violinu: Imam izvrsnu partituru, izvrsnu violinu i izvrsno gudalo.