Priča bivšeg ovisnika Novo!
0 preuzimanja
Jedna žrtva droge manje! Zovem se Franc Huber. Ja sam izbavljen iz pakla droge. Bio sam potencijalni mrtvac. Nakon dvadeset godina u drogi želio sam još samo umrijeti. Amsterdam - jednosmjerna ulica za ovisnike. Moja životna snaga istrošila se u vrtlogu slobode, zatvora i psihijatrije. Oko mene je bila samo bijeda. Svi su mi prijatelji visjeli na igli ili pak ležali na groblju. Ufiksao sam si zrak u venu. No preživio sam taj pokušaj samoubojstva. Hodao sam dalje ulicama Amsterdama vođen strašću za drogom kao daljinskim upravljačem. Sada mi je pedeset i jedna no dobro se sjećam doba kada sam bio dijete s ključem oko vrata. Majka me mogla nahraniti, ali mi je obiteljska toplina bila stran osjećaj. Kao tinejdžer našao sam sebe među rock-bendovima i anarhistima. Kad sam došao u dodir s drogama, prekinuo sam učenje zanata. Primjer mi je bila Janis Joplin koja je jednom rekla: "Živi brzo, živi intenzivno, umri mlad". Živio sam brzo i intenzivno - ali još sam živ! »ak se i radujem Životu. Godine 1980. dovukao sam se, pun heroina, do ljudi koji su mi željeli pomoći. Ohrabrili su me i potaknuli na tko zna koji pokušaj odricanja. S njima sam proveo jednu godinu. Našao sam mir i upoznao pravi život. Život bez ovisnosti mora se vježbati, no uobičajene terapije, psihijatar i boravci u zatvorima slabo su mi pomogli. Ovisniku treba više - njemu treba čudo! Njemu treba hrabrosti za život. Za čuda je nadležan Bog i to sam iskusio. On mi je, kada je sve propalo, podario nov početak.
Kada dosegneš dno, dolazi do prekretnice.
Isus je pobijedio besmislenost i smrt. On nam svojim opraštanjem daje nov život. Iza ovisnosti skriva se duboka čežnja za smislenim i sadržajnim životom. Božjom pomoću uspio sam to pronaći."
(Franz Huber)
| Pregleda: | 3821 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Neuspjeh ne znači da si neuspješan.
To samo znači da još nisi uspio.
To samo znači da do toga moraš doći na drukčiji način.
Neuspjeh ne znači da nešto ne možeš imati.
To samo znači da nitko nije savršen.
Neuspjeh ne znači da si manje vrijedan.
To samo znači da imaš razloga krenuti ispočetka.
Neuspjeh ne znači da si protratio život.
To samo znači upornije pokušaje.
Neuspjeh ne znači odustajanje.
To samo znači da ti treba još vremena.
Neuspjeh ne znači da nikada nećeš uspjeti.
To samo znači da si imao mnogo vjere.
Neuspjeh ne znači da si loše postupio.
To samo znači da si bio spreman pokušati.
Neuspjeh ne znači da si bio osramoćen.
Neuspjeh ne znači da nisi ništa postigao.
To samo znači da si nešto naučio.
Robert Schuller
Za razliku od junaka glasovita Cervantesova romana, koji će nastati mnogo kasnije i pokušati se narugati stoljećima koja su plemenitost i idealizam izobličila u karikaturu i podsmijeh, Franjo je bio stvarna osoba i u čudima koja su uvijek moguća upravo i samo u stvarnosti, on će sam prevaliti put koji uključuje i viteštvo i njegovu dekonstrukciju.
Biografi kažu da je sveti Franjo htio postati vitez. Naravno, u mladim danima. A on je drugih, zapravo, malo i doživio (1182-1226). Kad danas o viteštvu razmišljamo čini se da je biti vitez ponajprije dio onovremene mode u kojoj je i to bilo svojevrsno zanimanje po zadanim kanonima koje su lako i rado prihvaćali lutalice, neprilagođeni, svojeglavi, slobodoumni ili kako ih već nazvali. Biti vitez podrazumijevalo je oblačiti se, ponašati pa i misliti po uzusima vremena. A to znači biti definiran vanjskim i unutrašnjim karakteristikama. Svoja i tuđa očekivanja gurnuti pod osebujne haljine i oklope, često izabrati damu svog srca koja najčešće nije imala nikakve veze sa stvarnim životom i posvećivati joj turnire i «velika djela» za razliku od trubadura koji su «samo» morali sklapati stihove i biti «smrtno» zaljubljeni.
Obvezno umijeće borbenih igara i stalna pokretljivost nužno su uključivali i konja pa su iz svih tih obveznih karakteristika bili stvarni odjeća, konj i mač. Onaj koji ih je nosio, koristio i upotrebljavao uglavnom je trebao napraviti sve da osobni nemir pomiješa s dobrom dozom očekivana idealizma i da s mjerom u vremenskom smislu ne projahuje predugo mračnim europskim drumovima. Morali su, dakle, na izmaku mladosti brzo i efikasno izabrati mjesto i stranu, pa ako su sretno preživjeli turnire, «pristojno» poginuti u nekom od ratova u koje ih se rado regrutiralo ne bi li ih se održavalo na primjerenom broju. I sigurnoj distanci. Ako nisu poginuli «na vrijeme», mladi, lijepi i zaneseni, mogli su odjahati na Bliski istok pa tamo redefinirati ideale, običaje i očekivanja. U toj krajnjoj službi i pokušaju da ih se izveze iz Europe usmjeravanjem prema Isusovu grobu (jer su zaboravili da ga je Isus već davno napustio), zaposjedali su gradove i područja, okupljali se i uvježbavali za velika djela i bivali poraženi vremenom, životom, stvarnošću...
Bio je to put i Franjinih preobrazbi. I potrajalo je svađe i muke dok je budući svetac sišao sa stvarnog i zamišljenog konja i izblendao se iz masovne viteške slike ne bi li se prizemnio i uklopio u krajolik, shvativši da je božji vrt svugdje gdje je vjerujuća duša spremna da čuje Gospodina. Bio je to trenutak u kojem se Don Quijote preobražava silazeći s konja da bi se odmorio na goloj zemlji. Bez umišljaja i izvrnutih slika. Za razliku od junaka glasovita Cervantesova romana, koji će nastati mnogo kasnije i pokušati se narugati stoljećima koja su plemenitost i idealizam izobličila u karikaturu i podsmijeh, Franjo je bio stvarna osoba i u čudima koja su uvijek moguća upravo i samo u stvarnosti, on će sam prevaliti put koji uključuje i viteštvo i njegovu dekonstrukciju.
Prekinuvši s nametnutom slikom viteštva Franjo stupa u dijalog s okolinom. Sjećam se davne slike prastarog Rossellinijeva filma (Franjo, Božji lakrdijaš), u kojem Franjo s dijaloga nametnutih tema u odnosima među ljudima prelazi na komunikaciju s pticama, vukovima i svim stvorovima koji mu se u krajoliku zateknu. Golema je bahatost uvjerenja koje korespondira sa svima živima jednakom ljubavlju, ali ne i jednakim prihvaćanjem. Franjo se dodvorava malim stvorovima dok one ravne sebi – a to su ljudi, kao i on – drži na distanci. S njima je, zasigurno, manje nježan i manje blizak – jer od njih više očekuje. Jer zna da mogu više, ali nisu spremni uložiti sve nego tek ponešto. Kad molitvom pred zidinama Rima čeka Papin odgovor i audijenciju, Franjo nepokolebljivo zna da su sva oružja na njegovoj strani i da njegova bitka ima uspješan kraj. On nema ništa osim uvjerenja i molitve i to mu nitko osim Boga ne može oduzeti.
Svetac krajnosti, on koji je živio dovoljno kratko i grozničavo da bi u miru starosti dovršio i komentirao svoja nastojanja na zemlji, ostavio je iza sebe mnogo priča, prispodoba i slutnja da je njihovo komentiranje i otvaranje aktualno kroz stoljeća.
Franjo je uspio kao malo koji svetac. Ostavio je mnoštvo koje se umnažalo i podržavalo njegove ideje i kraj mu se ne vidi. S viteštvom skromnosti i siromaštva, koje je na kraju prepoznao i prihvatio kao svoj život za Božju nakanu, Franjo se izvukao iz dvojbi na način koji ga približava svakom ljudskom stvoru, a onda otplovio u viziji onostranosti koju je mnogo teže spoznati i podržati, ali je zanimljivo nasljedovati. Pokušati.
Stoljećima se razmišlja zašto se Orfej osvrnuo dok je iz podzemlja trebao vratiti Euridiku. Osvrtanje je Euridiku zauvijek vratilo u svijet smrti. Sve Orfejevo viteštvo, a ponajprije ljubav, raspala se u tom jednom osvrtanju koje je definitivno presudilo Euridici. Pa ipak, to je tako ljudski postupak: ta sumnja koja presuđuje i ravna sudbinama. Oni skriveni razlozi koji nam nedostaju u objašnjenjima mnogih postupaka i odluka. Osvrtanje kao potvrđivanje ali i gubitak posebna je velika tema svake sumnje.
Ako je i bio smiješan suvremenicima prema Cervantesovoj nakani, u što duboko sumnjam, Don Quijote davno je to prestao biti. U njegovu idealizmu i njegovu pokušaju da svijet vidi i živi boljim nego on uistinu jest, i da svoju vjeru u vlastitu viziju nepokolebljivo brani jer nema drugog puta da bi bio ono što jest, ista je ona slika Boga s kojom bi svi vjernici rado uspostavili kontakt. Vjera bez osvrtanja. Realizam svakodnevnice vuče ih nazad u tom uzletu i spoznaji. Vuče ih na osvrtanje. U sumnju. Idealizam nepokolebljivog viteštva sačuvala su dva simbola ljudske povijesti: jedan stvaran i jedan izmišljen. Sveti Franjo pokazao je da stvarnost podliježe istraživanju i razumijevanju. Ali i konačnoj spoznaji. Umišljaj koji je stvorio Don Quijota posvjedočio je nešto drugo: onostranost, iluzija i priča p/ostaju groteska i tlapnja nema li ih tko propitati i promišljati stvarnim životom. Da bi i konačnost spoznaje mogla biti provjerena u tom istom životu.
Grozdana Cvitan
tekst preuzet sa: www.svjetlorijeci.ba