Bez tebe Novo!

Mladi par se doselio u ulicu. Slijedećeg jutra, kada su doručkovali, žena je opazila susjedu kako vješa rublje. Možda treba nov prašak za pranje, kako bi bolje oprala - pomislila je.

U nekom starom selu u Kini živio je mudar čovjek, veoma star. Imao je najmanje devedeset godina. Svi su ga voljeli i cijenili radi njegove razboritosti. Mnogi su dolazili izdaleka pitati ga za savjet, a neki su plaćali mnogo novaca za njegove savjete. Starac je jako dobro znao da će jednog dana umrijeti kao i svi drugi ljudi. Pitao se što li je s druge strane i na što bi Nebo moglo sličiti. Sve svete knjige su mnogo o tome govorile, ali ni jedna dovoljno jasno. A njega je sve to jako zanimalo. Žurilo mu se da sazna. Jedne jesenske večeri naš mudrac u miru je preminuo okružen svim ljudima iz sela koji su ga poštivali. Zadnje su mu riječi bile: Konačno ću vidjeti Nebo o kojem sam često sanjao. Ljudi u selu su mu priredili pogreb kakav se u tom mjestu nikad nije vidio. Došlo je mnogo ljudi, dolazili su iz najudaljenijih krajeva. Naš stari mudrac, kaže legenda, konačno je stigao u Nebo. Ugledao je neka pozlaćena vrata. Lijepo ukrašena. Sav sretan prišao je i pokušao otvoriti vrata. Tada mu netko priđe i kaže: U Nebo se ne ulazi tako lako. Mudrac odmah upita: Što trebam učiniti da uđem? Čuvar odgovori: Moraš riješiti jedan problem; dođi sa mnom. Starac pođe za njim. Čuvar ga je odveo u jednu veliku dvoranu gdje je bilo ljudi što su se skupili i čekali oko ogromnog tanjura slasne riže. Pošao je na mjesto koje je bilo određeno za njega. Čuvar se obrati svima: Svi ste vidjeli tanjur s rižom. Dat ćemo vam dva duga štapića da je pojedete. Ne smijete ustajati i zato su vam štapići toliko dugi koliko ste daleko od tanjura. Ne smijete se služiti magijom ili nekom varkom da pokrenete tanjur. Želim vam dobar tek. Čuvar se povukao u stranu i promatrao. Neki su pokušavali prelomiti štapić u dva dijela, pa u tri i tako dalje pokušavajući zadržati rižu na kraju. I čak da i uspiju dobili bi jedan jedini zalogaj. Drugi su se pokušavali nahraniti okretanjem štapića, ali time su samo uspijevali ozlijediti one pored sebe. Treći su pak uspravljali svoje štapiće, zrna su im upadala u oči, padala po nosu, po licu, po čitavom tijelu a tek pokoje u usta. Mudrac je lako našao rješenje. Nije ga niti tražio - rješenje je došlo samo od sebe. On je cijelog svog dugog života s drugima dijelio pa je i sada uzeo štapiće i nahranio onoga do kojega je mogao dosegnuti. Čuvar ga je zato pozvao u Nebo gdje ga je nježno svjetlo blago obasjalo.