Moć novca i bogatstva Novo!

0 preuzimanja

Novac je u današnjem društvu i svijetu priznato sredstvo plaćanja i razmjene, nosilac vrijednosti i računska jedinka. Za razliku od prijašnjih vremena, kada je novac kovan u zlatu, danas se novac tiska na posebnom papiru kao novčanice, kuje u kovanice ili knjiži kao bezgotovinski, na bankovnim računima.

novac_animacija2Novac je danas potreban za pokrivanje osnovnih ljudskih egzistencijalnih potreba kao hrane, odjeće, stanovanja... Tko posjeduje mnogo novaca, smatra se bogatašem, jer si sve može nabaviti što god se za novac može kupiti. U novcu mnogi ljudi vide jednu sigurnost života, bezbrižnost, slobodu, ugled, priznanje, uspjeh, slavu, moć... Stoga novac budi u čovjeku jedno posebno divljenje, fascinaciju, jer velika količina novca garantira mogućnost ispunjenja svih želja i totalnu slobodu raspolaganja svojim vremenom. Danas se s novcem može gotovo sve kupiti. Neki zajedljivci tvrde čak da se i svakog čovjeka može kupiti. Stvar je samo cijene. Iznimke potvrđuju pravilo.

Postoji i jedna druga strana novca i bogatstva. Trka čovječanstva za novcem i bogatstvom uzrok je ratova, osvajanja, ubijanja, tlačenja, izrabljivanja... Bogatstvo budi u čovjeku i tamnu stranu njegovog karaktera: pohlepu, egoizam, zavist, mržnju, bijes, sljepoću, smrt... Sve to izaziva razdore, svađe, neprijateljstva između naroda, članova obitelji, pojedinaca... Mnogi članovi obitelji su se «na smrt» zavadili pri dijeljenju ostavštine i bogatstva. Važnije im je bogatstvo od svoje rodbine, braće i sestara. Često novac postaje važniji i od samoga života. Poznato je da je na tzv. «crni petak» 1929. godine došlo do mnogih samoubojstava bogataša koji su izgubili svoje bogatstvo na burzi. Njima je bogatstvo bilo vrijednije od njihovog života, te izgubivši to bogatstvo nisu htjeli, niti mogli dalje živjeti.

Prekomjerno zgrtanje bogatstva nije samo znak radne sposobnosti i umijeća čovjeka, već otkriva njegovo pomanjkanje ljubavi i strah od budućnosti. U toj trci za bogatstvom može se deformirati ljudski karakter: poštenje se pretvara u koruptnost. Malo je zaista bogataša koji su se obogatili poštenim radom. Najčešće je tu u pitanju krađa, kriminal, otimanje i izrabljivanje siromašnih. Ovako stečen novac postaje

novac_ilustracijaslava neslavnih mudrost bezumnih moć bezmoćnih sreća nesretnih ljubav neljubljenih ljepota ružnih vjera bezvjernih i nada beznadnih.

Na opasnost bogatstva upozorio je Isus riječima: «Kako će teško bogataš ući u kraljevstvo Božje. Lakše je devi proći kroz iglene uši (mali otvor za pješake u jeruzalemskim zidinama) nego bogatašu ući u kraljevstvo Božje.» Isus poznaje ljudsko srce i njegovu žudnju za bogatstvom. Znao je da prava opasnost postoji upravo od te trke za bogatstvom koja može zarobiti i zaokupirati cijelo ljudsko srce. Tada čovjek u tom robovanju bogatstvu neće imati smisla, snage i vremena za veće dimenzije ljudskoga postojanja, za duhovne vrijednosti i dublji smisao života: za harmoniju, mir, radost, sreću, slobodu i pravu ljubav. Čak je i zanimljivo da mnogi bogataši nemaju niti vremena uživati u stečenom bogatstvu, jer ne mogu stati, odmoriti se, već moraju kao opsjednuti raditi i noć i dan na povećanju i očuvanju toga bogatstva. Isus zato tvrdi: «Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.»

Iskonska i vječna ljudska čežnja jest čežnja za ljubavlju. U novcu i bogatstvu, nažalost, mnogi ljudi traže nadomjestak za ljubav. Ali prava ljubav se ne može nikakvim novcem kupiti, jer ima nešto božanskoga u sebi, stoji iznad materije, uvjetovana milošću Boga stvoritelja. Samo život s Bogom u poštivanju dvostruke Božje zapovijedi ljubavi, «ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samoga», jedina je prava garancija da čovjek dođe do prave sreće, radosti i ljubavi. Samo tako će se tada znati i moći pravilno ophoditi sa svim materijalnim dobrima, novcem i bogatstvom. Kada se, s milošću Božjom, uspostavi u srcu čovjeka ravnoteža, balans, između materijalnih dobara i duhovnih vrijednosti, tada će on dijeliti svoja dobra sa svojim potrebitim bližnjima i neće više biti zarobljen bogatstvom, a svoje bližnje će ljubiti i poštovati kao sebe samoga. I tad će se obistiniti one Isusove riječi, da je moguće da se i bogataši spasi: «Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu. Ta Bogu je sve moguće.»

Sva materijalna dobra, sva stečena bogatstva ovoga svijeta, čovjek će jednoga dana, kad ga Gospodin pozove, ostaviti, a ostat će mu samo ono što je s ljubavlju, dragovoljno podijelio svojim potrebitim bližnjima.

(Katica Kiš)

Pregleda: 2882 Pregleda
Preuzimanje: 0 puta
Ažurirano: 30. 09. 2019.

Slični dokumenti

Neka nas blagoslovi
Neka nas blagoslovi

blagoslov_ilustracijaNeka nas Bog blagoslovi nezadovoljstvom jednostavnim odgovorima, poluistinama i površnim odnosima kako bismo mogli oživjeti dubinom svojih srca.

Neka nas Bog blagoslovi srdžbom na nepravdu, ugnjetavanje i iskorištavanje ljudi kako bismo mogli raditi za pravdu, slobodu i mir. Neka nas Bog blagoslovi suzama da ih prolijevamo za one koji trpe bol, odbačenost, glad i rat kako bismo ih utješili i bol im pretvorili u radost. I neka nas Bog blagoslovi s dovoljno nerazumnosti da povjerujemo da i mi u svijetu nešto možemo promijeniti, kako bismo mogli učiniti ono što drugi drže nemogućim! Amen.

(autor nepoznat)

Rođenje jedinoga kralja - priča Sonje Tomić
Rođenje jedinoga kralja - priča Sonje Tomić
Starac je bio tako dugo na svijetu da se više nije sjećao ni svoga imena. Bradu i kosu vjekovima nije šišao te su ga bijeli pramenovi kao plašt pokrivali sve do gležanja. Pamtio je samo da mu je još u mladosti neko svjetlosno biće proreklo kako neće umrijeti dok ne ugleda svemoćnoga kralja svega svijeta.
- A kako ću ga prepoznati? - zabrinuto je tada upitao.
Biće se samo osmjehnulo, reklo "Srcem" i nestalo.
Čežnja da upozna svemoćnoga kralja nosila je starca kroz stoljeća. Godinama je neumorno kovao ploču od zlata, koja je predstavljala more. Potom je u nju ugrađivao modre, žute i zelene dragulje kako bi prikazao kopno. Bio je to cijeli, u njegovo doba poznati, svijet. Dragocjenu ploču naumio je darovati kralju. Sakrio ju je u dno špilje u kojoj je stanovao još od onoga susreta sa svjetlosnim bićem. Bila je to poduboka usjeklina u litici na kojoj se bjelasao gradić Betlehem. Ljeti ugodna zbog hladovitosti, zimi dobar zaklon od vjetrova, što su brijali judejskim brdinama.
Silno se obradovao starac kad je jednoga proljeća čuo od pastira za moćnoga kralja Davida, čija su stada oni napasali po livadama pod liticom. „On je ujedinio Sjever i Jug“, s divljenjem su govorili i starac se ponadao da je kucnuo čas ispunjenja njegove želje. Iz skrovišta je izvukao zlatnu zemljinu
ploču, umotao je u plašt i pošao u kraljeve dvore. Ali kad je mladom kralju položio ploču na ruke,
odjeknuo je glas:
- Ovo je onaj koji je siromahu oteo jedinu ovčicu, premda posjeduje stada.
Kralj je odbacio ploču kao da je vreli krumpir i, kriknuvši "Oprosti mi, Gospodine!", pao ničice. Ploča se odsklizala po ulaštenom podu i propala kroz nekakav otvor. žalostan zbog gubitka dragocjenoga dara starac je otišao s kraljeva dvora. O, koliko je bio sretan, ali i začuđen kad je u dnu svoje špilje otkrio ploču.
Prohujalo je nekoliko vjekova. A onda je starac, i opet od pastira, čuo za moćnoga kralja Nabukodonozora. Izvukao je iz skrovišta ploču od zlata i dragulja pa se uputio u Babilon. Kralj je bio naočita pojava i starac se poveselio da je kucnuo žuđeni čas. No čim je položio ploču na kraljeve ruke, začuo se glas: - Ovo je onaj koji je zasužnjio moj narod.
Kralj je smjesta bacio ploču i ona je kliznula niza stube. Starac ju je tražio, ali je nije našao. A kad se
vratio u svoju špilju i zavirio u skrovište, srce mu je zadrhtalo. Ploča je bila tu.
Minulo je još nekoliko vjekova dok je starac čuo od pastira kako će te zime biti gužva u gradu kad u nj navale svi rođeni Betlehemci. Jer moćni je car August zapovjedio da se popiše stanovništvo. I svatko ima poći u mjesto svoga rođenja.
Taj mora da je pravi! Ta, car je moćniji od kralja, mislio je starac pa krenuo u Rim. Ali čim je caru na ruke položio dragocjen ploču, odjeknuo je glas: - Ovo je onaj čiji će namjesnik Herod pobiti nevinu dječicu.
Kao da je žeravica car je odbacio ploču i ona se odsklizala po mramornom podu. Starac se nije
potrudio uzeti je. Bio je strašno razočaran. Vjekovima je tragao za pravim moćnikom, a našao kradljivca, potom porobljivača i na kraju ubojicu. Pokunjen vratio se u svoju špilju. Nije ni pogledao u skrovište. Bilo mu je svejedno je li ploča ondje ili nije. Osjećao se beskrajno umornim. Sklupčao se na golu tlu i usnuo.
Špiljom se odjednom razlilo rumeno svjetlo. Dolazilo je iz repa neobične zvijezde što se spustila na strop špilje, posred koje se na slamici praćakalo novorođenče. Nada nj se nadvila ljupka žena i brižan muškarac. Krupnooki vol i dugouhi magarčić ispuhivali u djetešce svoj topli dah. Trljajući još snene oči starac se pitao sanja li ili je budan. Uštipnuo se za obraz. Zaboljelo je. Znači da sam budan, zaključio je, ustao i prikučio se djetetu. Bilo je golo. Pogledalo ga je očima u kojima kao da se ogledala ona sjajna zvijezda. Sitnom šačicom dohvatilo je jedan pramičak njegove bijele brade i osmjehnulo se. Srce se starcu raširilo od miline pa stegnulo od tuge. Siromasi. Nemaju čime ni omotati to malo tijelo. Odjednom mu ploča padne na um. Zlato i dragulji. Kad bi im to dao, djetešce bi dobilo sve što treba. Ta, kralja dostojna bogata poklona ionako nije pronašao, pa što ne bi onda obdario siromaha u potrebi! Samo da se ploča vratila u skrovište, žarko je poželio pa kao kakav mladac pojurio u dno špilje. Ploča je bila ondje. Ozarena lica vratio se i položio je na male djetetove grudi. Zapucketala je pa zaiskrila pa planula i zlatnocrveni jezičci veselo su zapalucali. Nekoliko časaka vatra se žarila, a onda se ugasila. Na nježnoj djetetovoj koži ostala je samo hrpica prašine.
I starcu sine: Napokon sam našao uistinu moćnoga kralja. Ta, pred njim zemlja je običan prah!
On nebom vlada. I starac klekne pa mladoj majci poljubi rub haljine.
- Sad mogu mirno umrijeti - šapne.
Toga trena špiljom odjekne čaroban pjev. Rojevi treperavih prozirnih bića okruže starca pa ga na
krilima ponesu u zvjezdano nebo.
Sonja Tomić, MAK prosinac 2002.
 

Zanimljivosti

“Ravna ulica” u Damasku u kojoj je apostol Pavao progledao nakon što je Ananija položio ruke na njega još se i danas tako naziva.

Humor

Mladi redovnik je stigao u samostan. Dodijeljen je da pomaže ostalim redovnicima kopirati prepisujući stare propovijedi i zakone. Primijetio je, da uvijek svi redovnici prepisuju iz kopija. I tako on ode do poglavara samostana da ga pita zašto se ne prepisuje iz originalnih svitaka ukazujući da je netko mogao pogriješiti ili nešto propustiti čak i u prvoj kopiji i to ne bi bilo nikada ispravljeno! I greška bi bila uvijek iznova prepisivana. Poglavar samostana reče, “Stoljećima smo prepisivali s kopija, ali si dobro primijetio.” Otišao je dolje u mračne ćelije ispod samostana gdje su bili originalni rukopisi arhivirani i čuvani u zaključanom sefu, a izgledali su kao da nisu bili otvoreni stotinama godina. Sati su prolazili, a nitko nije vidio starog poglavara samostana. Mladi se redovnik zamislio, i otišao potražiti starog poglavara dolje u mračne ćelije samostana. Vidio ga je kako udara glavom o zid i kuka. “Promaklo nam je R ! Promaklo nam je R ! Promaklo nam je R !” Čelo mu je bilo krvavo, krv se niz lice slijevala, a on je nekontrolirano plakao. Mladi redovnik je pitao: “Što je tako loše Oče?” Škripavim, prepuklim glasom odgovori stari poglavar: “Riječ je bila …”CELEB R ATE !!! “ (Slavlje, a ne celibat)

Poslovice

Zrno pijeska u oku može sakriti cijelu planinu! (Japanska poslovica )