Svjetlo s nebeskih visina Novo!
0 preuzimanja
Svjetlo s nebeskih visina obasjalo je Zemlju, taj mali kutak svemira. Bila je noć. Nadvila se tama nad Betlehemom. Zapravo, tama je bila po svojoj Zemlji. Ne tama koja se spušta kad zađe sunce, već tama tama duha koja se spustila na horizonte čovječanstva. I ne zna se što je gore:biti mrtav ili živjeti u tami! Kad gle: "Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku. Onima što mrkli kraj smrti obitavahu, svjetlost jaka osvanu." Noć je postala dan. Nebo i Zemlja stopili se u jedno. Anđeli su pjevali o čovjeku i Bogu. O čovjeku koji je bogom htio postati i Bogu koji je postao Čovjek. Bog koji je sišao s nebeskih visina i podigao palu ljudsku narav i vratio joj sjaj i ljepotu. Zato su anđeli pjevali one noći: "Slava Bogu na visinama a na Zemlji mir čovjeku, Božjem miljeniku." Budi i ti što je Bog za tebe postao. Budi čovjek.
(Josip Kuzel)
| Pregleda: | 1657 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Na slijedećem je planetu živio neki pijanac.
Ovaj je posjet bio vrlo kratak, no maloga je princa vrlo rastužio:
- Što radiš? - rekao je pijancu kojeg je našao kako u tišini promatra hrpu praznih i hrpu punih boca.
- Pijem - odgovorio je pijanac.
- A zašto piješ? - pitao ga je mali princ.
- Kako bih zaboravio - odgovorio je pijanac.
- Što zaboravio? - htio je doznati mali princ, koji ga je već bio počeo žaliti.
- Kako bih zaboravio da se sramim, priznao je pijanac pognute glave.
- A čega se sramiš? - upita mali princ želeći mu pomoći.
- Sramim se jer pijem! - odgovorio je pijanac i sasvim zašutio.
Mali je princ, zbunjen otišao.
«Odrasli su uistinu vrlo čudni», govorio je samome sebi putem.
(Antoine de Saint-Exupery)
Neki je mladić potrošio svoju baštinu koju je naslijedio. Kao što obično u takvim slučajevima biva, u trenutku kad je ostao bez novaca, otkrio je da je i bez prijatelja.