Kako su rasli zemlja i nebo? Novo!
0 preuzimanja
Božić.
Rekoh joj: "Nacrtaj mi Božić."
Dugo je sjedila.
Zamišljena.
Nad papirom.
S olovkom u ruci.
Napokon se odlučila.
Povukla je pri dnu lista crtu od jednog do drugog kraja,
a onda se dugo i upitno zagledala u mene.
A ja, ja nisam znao što reći i više - tek tako, upitah:
S koje strane to treba gledati?
Ona odmakavši olovku od usta i privukavši papir bliže meni,
tiho reče: - Ovako je bilo prije Božića.
Nebo je veliko, a zemlja mala.
- Potom obrne list, tako da je crta koju je povukla bila sasvim pri vrhu.
Reče: - A ovo je poslije Božića. Nebo i zemlja su narasli.
Zemlju sam nacrtala ali od neba je tek ovo malo stalo.
Sada ti je nebo svuda tu okolo.
I zaokruži rukom uokolo lista.
Gledala me zabrinuto, kao da se pita razumijem li, a onda me obujmi svojim ručicama.
Reče: - Hajde, idemo gledati bor, pa ćemo poslije pričati što smo vidjeli.
Siguran sam, sve lijepo vidio sam te večeri među onim granama, svjetlima.
Tek, bojim se, da nje nije bilo, ništa ne bih vidio.
(Stjepan Lice) | Pregleda: | 1870 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Bio jedan mali dječak koji je imao lošu narav. Otac mu je dao vreću punu čavala
i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, zakuca jedan u ogradu.
Prvoga je dana dječak zakucao 37 čavala. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci naučio je kontrolirati svoj bijes i broj zakucanih čavala se smanjivao.
Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu.
Napokon je osvanuo dan u kojem dječak nije nijedan čavao zakucao u ogradu.
Otišao je ocu i rekao mu kako toga dana nije pobjesnio.
Otac mu je na to rekao: Svakoga dana kada uspiješ kontrolirati svoje ponašanje, iz ograde iščupaj po jedan čavao.
Dani su prolazili i jednoga je dana dječak došao kazati svom ocu da je izvadio sve čavle.
Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde.
Rekao je: Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi.
Ograda više nikad neće biti ista.
Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi.
Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju. Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička.
Priznati stručnjak iz područja ljudskih potencijala držao je predavanje.
Nakon uvodnog dijela, on uze naranču u ruke i upita: »Ako stisnem iz sve snage ovu naranču, što će izaći iz nje?»
Jedna djevojka iz prvog reda dobaci: »Glupog li pitanja! Ako stisnete naranču iz naranče će izaći sok od naranče.» Predavač reče: »Točno. Iz naranče će izaći narančin sok jer je samo to unutra.”
Tako je i s ljudima: Kad nas stisnu problemi, brige, strahovi, kad nas se ogovara, kad nas netko uvrijedi, kad nam nanese bol... iz nas izađu bijes, mržnja, prezir, strah, ljutnja, zloba... Rekli bismo da je to izašlo iz nas zato što nam je netko rekao ovo ili učinio ono, ali istina je da iz nas može izaći samo ono što imamo u sebi.
Upamtite, ako vas nešto optereti, iz vas će uvijek izaći samo ono što je već u vama.
Iz naranče nikad neće izaći sok od jabuke.
Isto tako iz vas nikad neće izaći ono što već nije u vama.
autor nepoznat