Jedan se seljak vratio kući nakon što je čitav dan proveo koseći žito. Reče svojoj ženi: - Sutra, u podne, sigurno ću završiti kosidbu! Žena mu odgovori: - Moraš shvatiti da će to biti samo ako Bog da, jer znaš da su krhki ljudski planovi. - Siguran sam, ženo moja, da me ni Bog ni đavao neće spriječiti da završim sutra do podne! Sljedećeg dana, u zoru, seljak se uputi prema polju. Idući putem, sretne Sultanovu pratnju. Jedan iz pratnje ga zaustavi i reče mu: - Dobri čovječe, tražim od tebe da nas odvedeš do planina tamo u daljini. Tvoj Sultan mora tamo biti prije večeri a mi ne znam put. Seljak nije mogao odbiti. Sultan ga je otpustio tek navečer.
Usred noći se vratio i kucao na vrata svoje kuće. - Tko je u ovo vrijeme? - upita njegova žena. - Ja sam, tvoj muž, ako Bog da. Otvori, ako Bog da, želim ići spavati, ako Bog da!
Jukiki je od ranog jutra sve pošlo naopako. Otišla je u kupaonicu, nasapunala se od glave do pete i ušla u lijepu drvenu kadu. Pri tom joj se okliznuo sapun i pao u vruću vodu a da to nije ni primijetila. Bio je to novi komad sapuna, lijep i okrugao kao pun Mjesec. Za nekoliko sati, međutim, postao je sasvim tanak i blijed. Jukiko je otišla u školu. Majka je opazila sapun i, kad se Jukiko vratila popodne iz škole, prigovorila joj je za sapun: "Jukiko, zašto si ostavila sapun u vodi? Zar zaista ne možeš paziti?"
Jukiko obori glavu. Žao joj je i stoga je žalosna. Brat Matsuo je u vrtu, igra se papirnatom lopticom. Trči amo-tamo. Jukiko bi se također htjela igrati da zaboravi žalost. Ona bi se igrala svojom lijepom drvenom lutkom. Lutka se zove Kokeši. Kad joj se zakrene glavom, Kokeši plače kao živo dijete. Ali Jukiko mora ostati u kuhinji i pomagati majci. Majka je pripremila tri pladnja: jedan za Matsua, jedan za Jukiko i jedan za sebe. Na pladnjevima je bilo mnogo malih šalica: za rižu, za povrće, za ribu... Osim toga, svatko dobije po šalicu čaja. "Jukiko", reče majka, "kako je bilo u školi?" "Učiteljica nam je čitala priču o zmiji, zmaju i sasvim malom mišu. Hoćeš li da ti pričam?" "Ne sada. A kako je bilo s računanjem?" Jukiko je u ruci držala šalicu čaja. Pila je malim gutljajima. "Jukiko, kako je bilo s računanjem?" Jukiko gleda samo u svoj čaj, ne u majku, i ostaje bez riječi. "Dakle, nisi znala računati", kaže majka, "stidi se, Jukiko!"
Šalica se našla na podu, razbijena. Jukiko ju je ispustila iz ruku. Majka je tresla glavom: jutros sapun, zatim računanje, sada pak šalica za čaj. Danas je nešto loše s Jukikom. Jukiko plače. Danas je uistinu žalostan dan. Polako je počela skupljati krhotine šalice. Zna dobro da je već čeka kazna. Kakva kazna? Matsuo će vjerojatno s majkom poći u kupovinu. Vozit će se liftom i gledati prekrasne igračke. Jukiko će morati ostati kod kuće. Tako će joj dan biti još žalosniji. "Piši svoju zadaću iz matematike", reče majka. "Kad budeš gotova, možeš izaći i igrati se." Majka je otišla i s njom Matsuo. Jukiko je počela računati: 4+7+5+6= ... Kako je to teško! Koliko je 4+7, i još k tome 5+6?
Tada se sjeti. Posjetit će Kukuza Tsumi. On je slikar. U svojoj radionici boji velike i male ormariće pa ih prodaje. Stanuje na kraju ulice u maloj drvenoj kućici s kulisama od papira. Čim Jukiko napiše zadaću, poći će Kukuzu Tsumi. Još nikad nije tako brzo napisala zadaću: 4+7=11, 11+5=16. Pa to je sasvim lako! 16+6=22. Već je gotova! Brzo skoči u svoje drvene sandale i ulicom otrči do kuće Kukuza Tsumi. Pred njegovim se vratima izvuče iz svojih drvenih sandala (u Japanu se smije u stan samo u čarapama!), tiho odškrinu vrata i kroz pukotinu rekne: "Ja sam, Jukiko." "Samo naprijed", reče joj slikar. "Kako si, Jukiko?" "Hvala. Danas mi je žalostan dan." "Tako?" - klimnuo je slikar. "Ako je dan žalostan, mogli bismo žalost otjerati kojom čarolijom. Jukiko je to jedva dočekala. Ništa ljepše nego kad Kukuzo počne čarati. On spremi svoje kutije i kutijice, odmota dugačak smotak papira umoči kist u boju. "Počnimo! Što želiš?" "Želim jednu princezu. Ona je vrlo lijepa i ima haljinu s dugim rukavima i širokim pojasom." "Sviđa li ti se?" - pitao je slikar kad je nacrtao princezu. "Da. Ona stoji kraj jezera." Slikar dočara jezero s visokim šašem kraj obale. Na jezeru dvije patke. Narisao je i veliku žutu peruniku, jer je Jukiko i to zaželjela. "Može li princeza imati lepezu?" - upita Jukiko. I već je princeza držala u ruci prekrasnu lepezu. "Može li princeza nešto zapjevati?" - upita Jukiko. "Ali, pjesmu ne mogu narisati", odgovori Kukuzo. Ipak zapita: "Kakvu pjesmu?" Jukiko ne zna ni sama. U toj se pjesmi spominje neki princ koji stanuje negdje daleko na drugoj strani jezera. To je vrlo lijepa i žalosna pjesma. "Hoćemo li dočarati princa?"- pita slikar. "Ili možda stanuje daleko da se ne može vidjeti?" "On se ne može vidjeti", odvrati Jukiko. "No ptica leti preko jezera i princezi nosi pozdrav od princa." Kukuzo dočara pticu, ali i drvo s granama sve do vode. "Jesmo li gotovi, ili još nešto nedostaje?" - pita slikar. Jukiko gleda sliku. Nešto joj nedostaje. "Nema Fudžijame." (Fudžijama je visoka planina u Japanu, koju Japanci veoma vole.) "Hoćeš li mi nacrtati Fudžijamu?" - moli Jukiko. "Ne! Fudžijamu slikam svaki dan na svojim kutijama. Nju ne želim narisati za tebe." Tada slikar pruži Jukiki kist i ona počne risati Fudžijamu, visoku planinu s malo snijega na vrhu. "Dobro si napravila", pohvali je slikar. "Jesi li još žalosna?" Jukiko malo razmisli. "Ne, nisam više. Smijem li zadržati sliku i pokazati je bratu?" "Smiješ. I opet dođi kad budeš žalosna." "Vjerojatno ću opet uskoro biti žalosna", odvrati Jukiko. Kukuzo Tsumi smota sliku, Jukiko mu se nakloni, uzme sliku, izađe iz kuće, ponovno kliznu u svoje drvene sandale i pođe kući. Brzo je skakutala, a drvene su sandale zvonile po kamenom pločniku. Majka i Matsuo već su bili kod kuće. U trgovini su kupili novi sapun koji je bio žut i okrugao poput Mjeseca. Ni majka nije bila ljuta. Sliku koju je Jukiko donijela majka je objesila na zid sobe. "Slika je lijepa. I princeza je lijepa", tako je mislio Matsuo. "Ali lijepa je i planina Fudžijama", dodala je majka. Jukiko je bila radosna.
Kad sam bio osnovnoškolac, ministrant, jednom mi je poslije Službe Božje u sakristiji bio prišao o. Krsto i upitao me bih li možda želio poći u sjemenište. Ja sam kazao otprilike da sam nakanio poći u vanjsku gimnaziju, a tek poslije bih eventualno vidio, a na što je o. Krsto promrmljao: "Zar ćemo mladost dati svijetu, a starost Bogu?"
Čudno je zašto se toga sjećam. U tom se razgovoru nisam bio osjetio krivim, a niti mi je u tom trenutku ova misao imala neku mudrost. Čak mi se činila i glupom.
No, kako je vrijeme mladosti prošlo i kako sam sada ostarjeli profesor koji se tek u posljednje vrijeme osjeća zauzetijim katoličkim laikom, to mi sve više počinje smetati propušteno vrijeme i sve glasnije i glasnije i glasnije čujem tu davno rečenu rečenicu: "Zar ćemo mladost dati svijetu, a starost Bogu?"
(mr. Dario Miletić)
Zanimljivosti
Slika Čudotvorne Gospe Sinjske, rad nepoznatog venecijanskog majstora iz 15. st. štovala se 150 g. u Rami u Bosni. U Sinj je prenesena 28 godina prije čudesnog oslobođenja od Turaka tj. 1687. godine.
Humor
Sretnu se dva prijatelja. – Gdje ćeš? – Idem platiti račun za internet. – A inače? – Inače će mi ga isključiti.
Poslovice
Kad bogataš postane siromah, postane i učitelj.
(Kineska)