Leptir i gusjenica Novo!
0 preuzimanja
Bila jednom jedna gusjenica koja je puzala po zemlji. Bila je bijele boje sa zelenim točkicama na leđima. Nitko je nije volio, jer se govorilo da je ružna i odvratna. Jadna je gusjenica bila veoma tužna. Kad bi dopuzala na neku biljku, svi bi je insekti s prezirom gledati i izrugivali joj se. Nitko se nije s njom družio, a još manje bi se s njom igrao.
Njezino jedino zadovoljstvo bilo je popeti se na drvo i promatrati leptire. Dala bi sve na svijetu da može letjeti poput njim. Satima bi ih promatrala. A kad bi sišla na zemlju, čula bi opet uobičajena ruganja i prijetnje. Umorna od svega toga, odluči popeti se na vrh stabla gdje je nitko neće pronaći i nikad se više ne vratiti na zemlju.
Jednog dana neki leptir, da se odmori, sleti na granu na kojoj je bila gusjenica. Ona mu se približi, i zapodjenuše razgovor. Tako su postali veliki prijatelji, svaki bi dan našli vremena da budu zajedno i popričaju. Nakon nekog vremena gusjenica upita: - Zašto si pristao biti moj prijatelj kad me nitko ne voli, jer sam svakome odvratna? Leptir joj odgovori: - Za prijatelje nije važno kako netko izgleda, nego koliko dobrote ima u sebi.
Gusjenica je bila jako zadovoljna, jer je pronašla pravog prijatelja. Bila je toliko sretna da je jedne noći, dok je spavala na vrhu nekog stabla, osjetila kako joj se tijelo preobražava. Sljedećeg jutra postala je prekrasan leptir kakva svijet još nije vidio. Kad ju je njezin prijatelj leptir došao posjetiti, primijeti tu divnu promjenu i bijaše veoma zadovoljan te joj reče: - Sada si pokazala ljepotu i dobrotu koju si nosila u sebi.
Oboje su zajedno odlepršali. Od tada, kad god bi našli tužnu gusjenicu na vrhu drveta, spustili bi se k njoj, a nakon toga ponovila bi se ista priča.
| Pregleda: | 1025 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Neki čovjek je pronašao orlovo jaje i stavio ga u kokošje gnijezdo na svom imanju. Orlić se, kad je došlo vrijeme, izlegao i rastao s pilićima.
Pitao je učenik učitelja: „Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš. Pomozi mi da i ja postanem takav.“
Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krumpir i jednu prozirnu vreću. „Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvrijeđenost“ - reče učitelj - „uzmi jedan krumpir pa s jedne njegove strane napiši svoje ime, a s druge ime čovjeka s kojim si se posvađao, a onda stavi krumpir u vreću.“
„I to je sve?“ - upita učenik iznenađeno.
„Ne“ - odgovori učitelj - „moraš uvijek sa sobom nositi tu vreću, i svaki put kada se osjetiš uvrijeđeno, stavi u nju krumpir.“
Učenik je pristao. Prošlo je neko vrijeme. Vreća se punila krumpirima i postala poprilično teška. Postalo je nezgodno nositi sa sobom. Uz to, krumpiri su se počeli kvariti. Neki su proklijali, a neki istrulili i širili neugodan miris.
Učenik je došao kod učitelja i rekao: „Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Vreća je jako teška, a i krumpir se kvari. Predloži mi nešto drugo.“
Ali učitelj je odgovorio: „To isto događa se i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak kamen iako ti to odmah ne primjećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter koji rađa poroke koji zaudaraju. I na taj teret lako bismo zaboravili da nije toliko težak jer ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da promatraš cijeli taj proces sa strane.
Svaki put kada se odlučiš uvrijediti ili nekome želiš nanijeti uvredu razmisli je li ti taj kamen potreban.“
preuzeto sa duhidusa.wordpress.com