Divlje guske - (priča o napasti) Novo!
0 preuzimanja
Gospodar i sluga išli u lov na divlje guske. Šetajući razgovarali o duhovnim stvarima. Sluga je govorio o tome da ga Đavao stalno napastuje, da ima problema s njim, prisilnih misli. Gospodar se na to iznenadio i rekao da on nema nikakvih problema, da ga Đavao nije nikada napadao, i da mu nije jasno kako to da ih sluga ima. Sluga mu tada reče usporedbu. To je poput našeg lova na guske. Kada vi prestanete pucati na guske ja potrčim i počnem motkom udarati one koje nisu mrtve, jer nisam siguran da neće odletjeti. One koje su mrtve njih ne diram jer sam siguran da neće odletjeti. Tako je i s vama - vi ste mrtvi i vas Đavao ne dira jer ste njegovi. Mene stalno udara motkom i napada jer nisam njegov. Đavao se opisuje kao ljuti lav koji reži. On može i ugristi, ali samo kad mu dopustimo. On je svezan na lancu i može ići tako daleko koliko mu dopustimo. Mi ga svojom molitvom, dobrim djelima vežemo, uostalom Krist ga je svezao svojom žrtvom na križu i on nam ne može ništa ukoliko mu mi to ne dopustimo. Dopuštamo mu da nas udara kad god povjerujemo u laži koje nam on nameće u mislima. Svako loše mišljenje koje imamo o drugima, sebi i Bogu su svakako djelo Đavla jer nas on hoće udaljiti od Boga.
| Pregleda: | 1935 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
“Sanjao sam da se nalazim u crkvi okružen mnoštvom dječaka koji se pripremaju za ispovijed. Neki čekaju na red ispred moje ispovjedaonice. Odjednom, uvelike iznenađen, otkrijem da neki od njih imaju tri vrpce oko vrata.
- Zašto nosiš te vrpce oko vrata? Skini ih! - rekoh jednome od njih.
- Ne mogu - reče dječak - netko stoji iza mene i čvrsto ih drži.
Približih se i iza dječakovih leđa ugledah najprije kandže, a zatim dva velika roga. Priđoh još bliže i opazih njušku ružnoga čudovišta kako u pandžama drži vrpce.
Odmah sam pozvao jednog klerika i rekao mu da mi donese posudu blagoslovljene vode. U međuvremenu sam vidio da i mnogi drugi dječaci imaju za leđima ružna čudovišta.
Zamahnuo sam škropilom kao oružjem prema jednoj od tih nakaza i upitao: Tko si ti?
Čudovište iskese zube, ustukne uplašeno i tada spazih da u šapi drži tri uzice poput konaca za pokretanje lutke.
- Što radiš s tim uzicama? Govori, inače ću na te izliti blagoslovljenu vodu!
Čudovište se zgrči od straha.
- Prva vrpca - reče - prijeti dječacima da ispovjede sve svoje grijehe.
- A druga?
- Druga im oduzima osjećaj kajanja.
- Treća?
- Neću ti reći - odgovori oštro čudovište.
- Onda ću te okupati u blagoslovljenoj vodi - rekao sam.
- Ne, ne! Reći ću. Treća uzica priječi dječacima da donesu dobre odluke i da saslušaju ispovjednikov savjet.
Kad sam sve saznao, zamahnuo sam škropilom i čudovište zalio blagoslovljenom vodom, a tako i njegove drugove koji su se istoga časa razbježali urlajući tako jako da me to probudilo…”
Toga predvečerja u jednoj ulici u predgrađu velikoga grada uzavrelo je kao u kotlu. Vriska, galama, pravdanje i poneka teška riječ za dječja usta. Dječaci su igrali nogomet, a umjesto lopte naganjali su staro pecivo koje je Ivan našao pored kante za smeće.