Prva propovijed Novo!
0 preuzimanja
U crkvu je na misno slavlje, među ostalim vjernicima, došla i mlada obitelj s troje malene, predškolske djece.
Dvoje, tek nešto starije djece bilo je mirno, dok je treće, najmlađe, već od početka mise neprestano - čas glasnije, čas tiše - tražilo nešto od svojih roditelja. I činilo se da uvijek traži nešto drugo, a ne ono što su mu se oni toga časa dosjetili pružiti.
Selilo se s očevih na majčine ruke, pa opet na očeve, i tako naizmjence.
Vjernici koji su se nalazili u njihovoj neposrednoj blizini, ispočetka su se zadovoljili time da im svako malo upućuju prijekorne poglede pune negodovanja. Nakon nekog vremena shvatili su da to neće biti dovoljno, te su između sebe, ispod glasa, počeli izmjenjivati razne primjedbe i prigovore, tim mladim roditeljima sasvim dovoljno čujne.
Kad su roditelji zaključili da trenutno nemaju dovoljno mogućnosti i snage za neravnopravnu borbu sa svojim najmanjim djetetom i namrgođenim vjernicima, mladi je otac, preuzevši dijete od majke, baš za čitanja iz evanđelja, izišao s njima u predvorje, od crkvenog prostora odijeljeno staklenom pregradom. I odavde će, mislio je, barem donekle moći sudjelovati u misi, a njegovo dijete neće remetiti mir ostalim vjernicima.
No kad je svećenik dočitao evanđeosko čitanje i podigao pogled, primjetio je da je iz nevelike crkve izišao mladi otac sa djetetom.
"Prije nego što započnem sa propovijedi", rekao je, "zamolio bih oca sa djetetom da se vrati u crkvu. K svojima. Među nas."
Dio se vjernika s nelagodom međusobno pogledao. Mladome ocu, pak, iako je putem razglasa jasno čuo svećenikove riječi, nije dopiralo do svijesti da se te riječi odnose na njega. No, svećenik je bio uporan.
"Molim vas, gospodine", nastavio je, "vratite se u crkvu. Ovdje je vaše mjesto. Mi smo svi jedna obitelj. A u obitelji ima mjesta za svakoga: i za mlade i za stare, i za mirnije i za nemirnije. Moramo naučiti živjeti zajedno, jer bez toga nećemo razumjeti Evanđelje. Bez toga ne možemo razumjeti što je Crkva."
Mladi se čovjek, zbunjeno se osmjehujući, vrati k svojima u crkvu.
"Sada možemo nastaviti.", zadovoljnim glasom započe svećenik svoju drugu propovjed, jer je prva, silno dojmljiva, ostala zauvijek upisana u duše svih prisutnih.
Stjepan Lice
| Pregleda: | 939 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Dosadi magarcu neprestano tegliti, pa stane i počne njakati: Svega mi je dosta! Ovako više ne ide. Cijeli dan nosim teret i mučim se, a to nitko ne cijeni. Dok ja radim i patim, drugi se smiju i pjevaju. Ma koliko radio, opet me tuku i rugaju mi se. Nije život samo rad i batina.
Jednog je poslijepodneva unuk zatekao djeda nad neobičnim albumom. Umjesto fotografija dragih ljudi, sa stranica albuma smiješila su se srca svakojakih veličina, ispisana imenima. - Prvi put vidim da netko u album lijepi srca - primijeti unuk. - Svako srce u mojim mislima oblikuje i sliku drage osobe - pojasni djed. - A ova zašarana i precrtana srca?- zanimalo je unuka. - Zašarana srca pobuđuju u meni slike ljudi za koje sam želio da mi puno znače, a oni mi nisu pokazivali ni mrvu ljubavi. Precrtana srca sjećaju me na ljude za koje sam na vrijeme shvatio da me ne vole. - Hm! A slomljena i probodena srca? - To su uglavnom ljudi koji su me osvojili nakon jednog susreta, ali sam se već na sljedećem susretu razočarao u njima. - Nije li bakino ime u najvećem srcu? - klikne unuk upirući prstom u najveće srce u albumu. - Da. Nakon vjenčanja moje je srce dugo samo baki pripadalo. Na pretposljednjoj stranici unuk ugleda srce iste veličine, ali podijeljeno na četiri dijela. Milujući ga po kosi, djed pojasni: - Kako su godine prolazile, osim bake, u srcu su mi se nastanili tvoj tata, pa tvoja sestra i ti. - Za koga čuvaš posljednju stranicu? - Za novo srce, jednako veliko, ali samo s tvojim i sestrinim imenom. - Gdje su nestali moj tata i baka?... – u čudu će unuk. -Tata se preselio u srce tvoje mame, a baka u srce anđela koji je na nebu čuva od prošle godine. (Nada Mihoković Kumrić)