Važnost nevažnih Novo!
0 preuzimanja
Teška suša pogodila je siromašan kraj. Trava je povenula, žbunjevi se posušili, drveće je usahlo, a rijetko lišće davno požutjelo. Niotkud kapi da orosi žednu zemlju. Tisuće malih i velikih životinja počelo je umirati. Tek je manji dio njih na vrijeme potražio prikladnije krajeve. Suša je iz dana u dan postajala smrtonosnija. Čak su i veća stabla počela gubiti lišće. Izvori su presušili, potoci i rijeke otkrivali svoje suhe tokove.
Samo je neki mali cvijet odoljevao smrti jer se nalazio blizu bivšeg vrela, koje je još uvijek nudilo svoje posljednje kapi života. Vrelo se zamislilo i glasno razmišljalo: "Sve je već suho i mrtvo. Ja ne mogu više ništa pomoći. Kakav smisao imaju ove posljednje kapi mojega života?" Blizu je stajao ostarjeli hrast, slušao tužaljku i, prije nego što će uvenuti, reče bivšem izvoru: "Ne govori tako! Od tebe nitko ne očekuje da zazeleniš silnu pustoš. Tvoje je da na životu držiš ovaj cvijetak. I ništa više!"
Obično se svi mi tužimo kako ništa ne možemo, smatramo se nevažnima i ništa ne poduzimamo. A svi smo odgovorni, bar za život jednog cvjetića. I tu možemo otkriti bar dio smisla života.
Na pitanje: "Koji je smisao našega života?" jedan je svećenik izvadio komadić razbijenog zrcala i rekao: "Jednom, dok sam bio dječak, vidio sam na pločniku razbijeno zrcalo. Uzeo sam veći dio i evo ga ovdje! Počeo sam se igrati njime i zadivio se kako mogu na razne strane odašiljati svjetlo koje se zrcalilo na ogledalu. Obasjavao sam tako dijelove koje sunce nikada ne osvjetljava. Spremio sam to ogledalce i shvatio kako ono nije samo predmet djetinje igre, već slika onoga što mogu učiniti u životu. I ja sam komadić velikog zrcala. S onim dijelom koji mi je na raspolaganju, mogu odražavati svjetlo: istinu, razumijevanje, dobrotu, nježnost, i to u najzabačenije dijelove ljudskog srca te tako ponešto mijenjati ljude. Možda će drugi zapaziti svjetlo i slično postupati. U tome je za mene smisao života..."
Ništa nije nevažno, pa ni onda kada se takvim čini. U ulozi koju nam je Bog povjerio nema nevažnih niti sporednih uloga. Bog gleda na unutarnje, a sve je ostalo sporedno. Važno je da budemo dobri, a ne opaki: darežljivi, a ne škrti; nesebični, a ne egoisti. Sve je drugo beznačajno.
Ljudevit Anton Maračić "Priče o pahuljici"
| Pregleda: | 5538 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Kad bih poučavao vještinom najboljih učitelja, a ljubavi ne bih imao bio bih samo pametan govornik i simpatičan zabavljač. I kad bih poznavao sve tehnike i ispitao mnoge metode, i kad bih imao toliko obrazovanja da bih se osjećao kompetentnim, a ne bih shvaćao način na koji moji učenici razmišljaju i osjećaju ne bi bilo dovoljno.
I kad bih provodio mnoge sate u pripremanju da bih postao napet i nervozan, a ne bih imao ljubavi i razumijevanja za osobne probleme mojih učenika to još ne bi bilo dovoljno.
Učitelj koji ljubi je strpljiv, dobrostiv; ne sablažnjava se kad mu se ljudi povjeravaju; ne ogovara; ne obeshrabruje se lako; nije nepristojan nego je uvijek svojim učenicima živi primjer dobrog načina života o kojem govori.
Ljubav nikad ne prestaje.
Programi? - Zastarjet će; Metode? - Postat će staromodne; Tehnike? - Bit će napuštene; Jer, ograničeno je naše znanje, I samo malo ga možemo predati svojim učenicima; Ali ako imamo ljubavi Onda će svi naši napori postati stvaralački, I naš utjecaj ostat će zauvijek Prisutan u životima učenika.
A sada ostaju vještine, metode i ljubav, to troje ali najveća je među njima ljubav.
autor nepoznat (prema I. Korinćanima 13)
Kada sam stigao kući, večera je već bila na stolu. Svojoj sam supruzi rekao da za nju imam važnu vijest. Sjela je, da me kao i uvijek sasluša. Gledala me i očekivala tu važnu vijest koju ću joj priopćiti.