Vrijeme za obitelj Novo!
0 preuzimanja
- Tata! Tata koji je čitao novine promrmlja: - Ma, što je dijete? - Hoću li i ja morati čitati novine kad odrastem? - Pa naravno. - Zašto, tata? Tata nije ništa čuo jer je nastavio čitati novine. - Zašto tata? Želio bih znati! - Aaa? Što zašto? - Zašto ću i ja morati čitati novine kad budem velik? - O, moj Bože, odrastao čovjek čita novine. Pa mora se biti u tijeku događanja! - Što to znači biti u tijeku događanja, tata? - O nebesa! Dijete, to ti je kao... orijentirati se... razumiješ li? - Ne razumijem! - O tome ćemo govoriti drugi put. Sad me napokon pusti da čitam. - A zašto ti, tata, ne možeš čitati ako s tobom razgovaram? - Jer mi to smeta, dijete. Govor uvijek smeta. Uopće treba što je manje moguće govoriti, zapamti to! - Ali naš učitelj govori vrlo mnogo, tata! - E sad mi je prekipilo. Dakako, on je učitelj. Učitelji smiju govoriti. Ali djeca moraju šutjeti, razumiješ li? - Ali... ali kad u školi ne otvorim usta cijeli sat učitelj me ukori. - Ma dosta već jednom! Hoću čitati! Ako nastaviš dalje s pitanjima bit ću zreo za ludnicu! - Hoćeš li i tamo morati čitati novine? - Ne! Ne! Ne! Gospode Bože! Pa tamo nema novina! - A fino! Tada ću te tamo posjetiti i moći ću s tobom razgovarati, a da ti to ne smeta!
| Pregleda: | 1052 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 22. 11. 2019. |
Slični dokumenti
U trgovinu namirnica ušla je žena odjevena u odjeću koja joj je bila prevelika.
Pristupila je vlasniku trgovine i prigušenim glasom zatražila nešto hrane na dug, jer joj je muž teško bolestan i ne može raditi, a imaju četvoro djece. Vlasnik se izderao na siroticu da iziđe van. Žena je žalosno moljakala: »Molim vas gospodine! Novac ću donijeti čim budem mogla!»
Vlasnik je na to zavikao da ne daje robu na dug. Jedan kupac pristupio je trgovcu i zamolio ga da pomogne sirotoj ženi.
Ovaj joj se obratio, kako bi se grubo našalio: «Imaš li popis stvari koje ti trebaju?» Žena je potišteno odgovorila: «Da gospodine.»
«Položi popis na vagu. Dat ću ti onoliko koliko on teži» reče trgovac.
Žena je izvadila komadić papira, nešto na njega dopisala i pognute glave stavila na vagu.
Tanjur vage na koji je stavila papirić spustio se do kraja. Prodavač je otvorenih usta provjerio vagu. Bila je u redu. Vratio je papirić na tanjur a na drugi počeo stavljati paketiće s hranom, kutije, vrećice i konzerve. Jezičak na vagi nije se ni pomakao.
Konačno je zgrabio papirić. Nije to bio popis namirnica nego molitva:
«Bože moj, ti znaš u kakvoj sam situaciji i znaš što mi je sve potrebno, sve povjeravam tebi.»
POUKA: Bog uvijek zna težinu naših molitava.
Bruno Fererro
ili što učinismo od zemaljskog raja?