Prava ljubav nikad ne umire Novo!
0 preuzimanja
Na kraju jednog polja stajahu Ljubav i Samoća i zagledani u mladi zaljubljeni par.
Samoća reče Ljubavi: - Kladim se, da ću ih rastaviti.
Ljubav uzvrati: - Pričekaj samo malo! Daj mi šansu da provjerim samo jednu stvar kod njih, a poslije toga možeš otići kod njih koliko god puta želiš.
Samoća se složi. Ljubav se približi zaljubljenima, dodirnu ih, pogleda ih u oči i opazi u njima sjaj.
Vrati se natrag i reče Samoći: - Sad je tvoj red! Idi! - Ne, - odgovori Samoća - Sad ništa ne mogu učinit, jer su njihova srca ispunjena ljubavlju. Doći ću malo kasnije.
Prođe neko vrijeme i Samoća navrati pokraj kuće onog zaljubljenog para i vidje mladog oca i mladu majku sa novorođenom bebom. Samoća se ponadala, da ih s vremenom napustila ljubav i nestrpljivo iščekujući, prekoračila je preko njihovog praga. No pogledavši im u oči vidje Zahvalnost.
Okrenula se natrag s riječima : - Doći ću kasnije…
Proteklo je još dosta vremena i Samoća se ponovo pojavila pred njihovim vratima i začula dječju viku. Otac se tek vratio s posla umoran, a majka je uspavljivala djecu. Samoća se opet ponada, da će ih moći rastaviti, jer: ”Prošlo je toliko vremena i Ljubav i Zahvalnost su do sad već trebali napustiti njihova srca.” No pogledavši im u oči, ona u njima spazi Poštovanje i Razumijevanje.
- Doći ću kasnije, reče i ovog puta i okrene se i ode.
Vrijeme je prolazilo. Samoća se, po običaju, još jednom pojavi pred domom zaljubljenih. Primjetila je da su im djeca odrasla. Otac, već sijed, objašnjavao je nešto sinovima, a majka je pripremala večeru u kuhinji. Zagledavši im se u oči, Samoća se još jednom razočara, ovaj put vidjevši u njima Povjerenje.
Nakon puno godina Samoća još jednom svrati u isti dom. Zapazila je sada da unuci odlaze od kuće, a da kraj kamina ostaje sjediti rastužena i onemoćala starica. Samoća je pogleda i slavodobitno reče: - Konačno je došao i moj trenutak! Htjede je pogledati u oči da se uvjeri da je došao njen trenutak, no starica ustade i izađe iz kuće. Samoća krenu za njom. Žena ode do groblja i sjede pored jednog groba, groba svoga supruga.
- Izgleda, da sam ipak zakasnila – reče Samoća. – Vrijeme je dovršilo ono što je bio moj zadatak. Tek tada se Samoća zagleda u uplakane staricine oči, i u njima vidje po prvi put USPOMENU: Uspomenu na Ljubav, Zahvalnost, Poštovanje, Razumijevanje i Povjerenje. I Samoća ode od starice i nikad više nije svraćala u njezin dom.
| Pregleda: | 2925 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
BOŽE, BILI SMO TAKO NAPREDNI
Nebeski Oče,
dolazimo danas preda Te da te zamolimo za oproštenje i da zamolimo Tvoje upute i vodstvo. Mi znamo da Tvoja riječ kaže «Jao onima koji zlo nazivaju dobrom», a to je upravo ono što smo mi učinili.
Izgubili smo duhovnu ravnotežu i pomiješali vrjednote.
Ispovijedamo, Oče, da smo ismijavali apsolutnu Istinu Tvoje Riječi i zvali to «moralnim pluralizmom».
Mi smo štovali druge bogove i zvali to «multikulturalnost».
Mi smo iskorištavali siromašne i zvali to «lutrija».
Mi smo zanemarivali ljude u nevolji i zvali to «samoodržanje».
Mi smo nagrađivali lijenost i zvali to «socijalna pomoć».
Mi smo ubijali nerođene i zvali to «slobodan izbor».
Mi smo ubijali one koji su činili pobačaje i zvali to «pravednost».
Oče, mi smo zanemarivali disciplinu svoje djece i zvali to «izgrađivanje samopoštovanja».
Mi smo zloupotrebljavali moć i zvali to «politička mudrost».
Mi smo zagađivali životni prostor prostaštvom i pornografijom i zvali to «sloboda izražavanja».
Mi smo ismijavali trajne vrijednosti naših predaka i zvali to «prosvjećenost».
Ispitaj nas, o Gospode, i upoznaj danas naša srca – iskušaj nas i vidi postoje li ikakvi zli putovi u nama.
Izliječi nas od svakog grijeha i učini nas slobodnim.
Molimo ovo u ime Tvoga Sina, živog Spasitelja, Isusa Krista. Amen.
Na obali potoka sjedio je pustinjak i razmišljao. Kad je otvorio oči, ugleda Škorpiona koji bijaše pao u vodu i sad se očajnički borio da ispliva i da si spasi život. Pun suosjećanja, pustinjak ispruži ruku, uhvati škorpiona i iznese ga na obalu.
