Kako vidimo prilike u životu Novo!
0 preuzimanja
Dvije konkurentske tvornice cipela htjele su proširiti tržište na Afriku. Obje su poslale svog menadžera i dale mu titulu "Voditelj prodaje za afričko tržište."
Nakon nekoliko dana, jedan od menadžera javlja poslodavcu: "Nećete mi vjerovati, ali ovdje nitko ne nosi cipele. Ovo je čisto gubljenje vremena. Vraćam se natrag." Menadžer druge tvornice istoga je dana nazvao svog poslodavca: "Nećete mi vjerovati, ali ovdje nitko ne nosi cipele. Pošaljite mi što je moguće više pari cipela."
| Pregleda: | 1610 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Zaustavi se na trenutak i uspokoji svoje misli. Što vidiš?
Oslobodi se tjeskoba i pogledaj oko sebe.
Vidiš svijet ispunjen ljepotom.
Vidiš život ispunjen mogućnostima.
Vidiš snove koji se rađaju, njeguju i ostvaruju.
Da, postoje izazovi. Da, postoji tuga. Da, postoji nasilje i mržnja.
Ali još više postoji ljubav, dobrota, radost.
Budućnost je neizvjesna.
A to znači da nema ograničenja koliko je lijepom i radosnom možeš učiniti.
Ono što imaš jest sadašnji trenutak.
I on je potpun, onakav kakav treba biti.
To je tvoje vrijeme za život.
Razmišljaj o dragocjenosti svoga života i o tome kako si blagoslovljen jer si ga iskusio.
Sada je svaka tjeskoba oko budućnosti samo iluzija.
Oslobodi je se. Neka izblijedi, nestane.
Najbolje što možeš učiniti za budućnost jest živjeti sa svime što imaš u sadašnjosti.
Sada si u poziciji stvarati stvarne i trajne pozitivne vrijednosti za svijet u kojem živiš. Slijedi svoje srce. Kako? Budi ono što uistinu jesi.
Možda si odlutao od sebe. U svome srcu znaš da si ovdje s razlogom.
Sad je vrijeme da se vratiš kući.
Bol koju osjećaš jest ta svrha, razlog življenja.
Kada to uspije, bit ćeš više živ nego što si ikada mogao zamisliti.
Življenja koje čezne da se bolu istrgne.
Diši u ljepoti koja te okružuje, ljepoti i bogatstvu života.
To je tvoj dar. To je tvoja sreća. To je tvoj blagoslov.
Tvoje je da živiš, iskusiš, ispuniš. Upravo sada!
autor nepoznat
Nedavno, na jednom dugom putovanju vlakom, trojica mladića, koji su imali otprilike osamnaest godina, unišla su u moj odjeljak. Pratio ih je neki stariji čovjek. Kasnije sam otkrio da je to bio profesor tjelesne kulture u njihovoj školi.