Sakupljač prnja Novo!
0 preuzimanja
Na ulici bijaše sklisko. Da Robert nije u posljednji trenutak priskočio, starica bi pala. Uplašila se, ali se dosta brzo pribrala. - Ti si dobar dječak - reče teško dišući. - Smijem li vam ponijeti torbu? - upita je Robert. - O, da, još sva dršćem od straha. To je zaista lijepo od tebe odvrati starica. Putem su razgovarali. Robert joj je pričao o sebi, svojoj obitelji, školi i drugo. A starica mu je u ruku ugurala novac. - Ali to je zaista previše. Nisam vam zato pomogao. Ako vi želite, mogao bih ... - počeo je mucati Robert. I tako su se stara gospođa i Robert dogovorili da će on obavljati za nju kupovinu, a ona će mu dati novca. Robert se poveselio novcu. Bio je on vjeran i obziran pomoćnik. Ali njegova radost nije dugo potrajala. Dugi Pero, jedan od njegovih školskih kolega, susreo je Roberta upravo kad je ovaj nosio puno odjeće na kemijsko čišćenje. - Hej, kamo ćeš s tim prnjama? - narugao mu se Pero. Zar si krenuo među sakupljače prnja? I tako je Pero ispripovjedio cijelom razredu da je vidio Roberta s prnjama. Jednog dana skupilo se puno dječaka iz razreda da dočekaju Roberta jer su znali da je to vrijeme kad on ide od starice ili k starici. Tog se dana vraćao s robom iz čistionice. - Sakupljač prnja, sakupljač prnja - vikala je skupina iz svega glasa dok je Robert prolazio. Jednoga dana stara se gospođa razboljela. Imala je gripu i ležala. Robert ju je svakako htio razveseliti. Uzeo je svoj ušteđeni novac i kupio joj bocu vina i lijepu čašu. Nije htio da ga dečki iz razreda vide i zato je krenuo kad je već pao sumrak. Brižno spakiranu bocu i čašu stavio je pod kuput. Čim je izašao iz kuće, začuo je neko zviždukanje. To je sigurno Pero! I zaista je bio on, ali s njime još druga petorica. - Hej, pokaži nam što to lijepoga nosiš pod kaputom, daj da vidimo! Pero je snažno udario po kaputu i boca je pala na zemlju. Onda je Robert od zaprepaštenja ispustio i čašu. Sve je ležalo razbijeno u prašini. Robert bi bio najradije urlao. Pobjegao je kući i plačući se zatvorio u sobu. Sljedećega dana staroj je gospođi bilo bolje. Upravo je ustala kad je Robert pokucao na vrata. Blistajući od sreće reče mu: - Ti si me doista obradovao. Jučer oko šest sati navečer došli su tvoji prijatelji i rekli mi da si ti spriječen. Donijeli su mi tvoju bocu vina i šest čaša, doista prekrasnih čaša. Drag si ti dečko, ali nisi trebao dati toliko novca za sve to. Robert je samo kružio očima. - Šest - mrmljao je iznenađeno. A onda se pribrao i rekao: - Ali, gospođo, ja sam samo htio da vi ozdravite i da budete radosni.
izvor: MAK, studeni 1991.
| Pregleda: | 745 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Nikada nisam prisluškivao tuđi razgovor.
Ali, jedne večeri, kasno, prolazeći našim dvorištem, ulovio sam se da baš to činim. Moja je žena razgovarala s najmlađim sinom, a on je sjedio na kuhinjskom podu.
Za razliku od junaka glasovita Cervantesova romana, koji će nastati mnogo kasnije i pokušati se narugati stoljećima koja su plemenitost i idealizam izobličila u karikaturu i podsmijeh, Franjo je bio stvarna osoba i u čudima koja su uvijek moguća upravo i samo u stvarnosti, on će sam prevaliti put koji uključuje i viteštvo i njegovu dekonstrukciju.
Biografi kažu da je sveti Franjo htio postati vitez. Naravno, u mladim danima. A on je drugih, zapravo, malo i doživio (1182-1226). Kad danas o viteštvu razmišljamo čini se da je biti vitez ponajprije dio onovremene mode u kojoj je i to bilo svojevrsno zanimanje po zadanim kanonima koje su lako i rado prihvaćali lutalice, neprilagođeni, svojeglavi, slobodoumni ili kako ih već nazvali. Biti vitez podrazumijevalo je oblačiti se, ponašati pa i misliti po uzusima vremena. A to znači biti definiran vanjskim i unutrašnjim karakteristikama. Svoja i tuđa očekivanja gurnuti pod osebujne haljine i oklope, često izabrati damu svog srca koja najčešće nije imala nikakve veze sa stvarnim životom i posvećivati joj turnire i «velika djela» za razliku od trubadura koji su «samo» morali sklapati stihove i biti «smrtno» zaljubljeni.
Obvezno umijeće borbenih igara i stalna pokretljivost nužno su uključivali i konja pa su iz svih tih obveznih karakteristika bili stvarni odjeća, konj i mač. Onaj koji ih je nosio, koristio i upotrebljavao uglavnom je trebao napraviti sve da osobni nemir pomiješa s dobrom dozom očekivana idealizma i da s mjerom u vremenskom smislu ne projahuje predugo mračnim europskim drumovima. Morali su, dakle, na izmaku mladosti brzo i efikasno izabrati mjesto i stranu, pa ako su sretno preživjeli turnire, «pristojno» poginuti u nekom od ratova u koje ih se rado regrutiralo ne bi li ih se održavalo na primjerenom broju. I sigurnoj distanci. Ako nisu poginuli «na vrijeme», mladi, lijepi i zaneseni, mogli su odjahati na Bliski istok pa tamo redefinirati ideale, običaje i očekivanja. U toj krajnjoj službi i pokušaju da ih se izveze iz Europe usmjeravanjem prema Isusovu grobu (jer su zaboravili da ga je Isus već davno napustio), zaposjedali su gradove i područja, okupljali se i uvježbavali za velika djela i bivali poraženi vremenom, životom, stvarnošću...
Bio je to put i Franjinih preobrazbi. I potrajalo je svađe i muke dok je budući svetac sišao sa stvarnog i zamišljenog konja i izblendao se iz masovne viteške slike ne bi li se prizemnio i uklopio u krajolik, shvativši da je božji vrt svugdje gdje je vjerujuća duša spremna da čuje Gospodina. Bio je to trenutak u kojem se Don Quijote preobražava silazeći s konja da bi se odmorio na goloj zemlji. Bez umišljaja i izvrnutih slika. Za razliku od junaka glasovita Cervantesova romana, koji će nastati mnogo kasnije i pokušati se narugati stoljećima koja su plemenitost i idealizam izobličila u karikaturu i podsmijeh, Franjo je bio stvarna osoba i u čudima koja su uvijek moguća upravo i samo u stvarnosti, on će sam prevaliti put koji uključuje i viteštvo i njegovu dekonstrukciju.
Prekinuvši s nametnutom slikom viteštva Franjo stupa u dijalog s okolinom. Sjećam se davne slike prastarog Rossellinijeva filma (Franjo, Božji lakrdijaš), u kojem Franjo s dijaloga nametnutih tema u odnosima među ljudima prelazi na komunikaciju s pticama, vukovima i svim stvorovima koji mu se u krajoliku zateknu. Golema je bahatost uvjerenja koje korespondira sa svima živima jednakom ljubavlju, ali ne i jednakim prihvaćanjem. Franjo se dodvorava malim stvorovima dok one ravne sebi – a to su ljudi, kao i on – drži na distanci. S njima je, zasigurno, manje nježan i manje blizak – jer od njih više očekuje. Jer zna da mogu više, ali nisu spremni uložiti sve nego tek ponešto. Kad molitvom pred zidinama Rima čeka Papin odgovor i audijenciju, Franjo nepokolebljivo zna da su sva oružja na njegovoj strani i da njegova bitka ima uspješan kraj. On nema ništa osim uvjerenja i molitve i to mu nitko osim Boga ne može oduzeti.
Svetac krajnosti, on koji je živio dovoljno kratko i grozničavo da bi u miru starosti dovršio i komentirao svoja nastojanja na zemlji, ostavio je iza sebe mnogo priča, prispodoba i slutnja da je njihovo komentiranje i otvaranje aktualno kroz stoljeća.
Franjo je uspio kao malo koji svetac. Ostavio je mnoštvo koje se umnažalo i podržavalo njegove ideje i kraj mu se ne vidi. S viteštvom skromnosti i siromaštva, koje je na kraju prepoznao i prihvatio kao svoj život za Božju nakanu, Franjo se izvukao iz dvojbi na način koji ga približava svakom ljudskom stvoru, a onda otplovio u viziji onostranosti koju je mnogo teže spoznati i podržati, ali je zanimljivo nasljedovati. Pokušati.
Stoljećima se razmišlja zašto se Orfej osvrnuo dok je iz podzemlja trebao vratiti Euridiku. Osvrtanje je Euridiku zauvijek vratilo u svijet smrti. Sve Orfejevo viteštvo, a ponajprije ljubav, raspala se u tom jednom osvrtanju koje je definitivno presudilo Euridici. Pa ipak, to je tako ljudski postupak: ta sumnja koja presuđuje i ravna sudbinama. Oni skriveni razlozi koji nam nedostaju u objašnjenjima mnogih postupaka i odluka. Osvrtanje kao potvrđivanje ali i gubitak posebna je velika tema svake sumnje.
Ako je i bio smiješan suvremenicima prema Cervantesovoj nakani, u što duboko sumnjam, Don Quijote davno je to prestao biti. U njegovu idealizmu i njegovu pokušaju da svijet vidi i živi boljim nego on uistinu jest, i da svoju vjeru u vlastitu viziju nepokolebljivo brani jer nema drugog puta da bi bio ono što jest, ista je ona slika Boga s kojom bi svi vjernici rado uspostavili kontakt. Vjera bez osvrtanja. Realizam svakodnevnice vuče ih nazad u tom uzletu i spoznaji. Vuče ih na osvrtanje. U sumnju. Idealizam nepokolebljivog viteštva sačuvala su dva simbola ljudske povijesti: jedan stvaran i jedan izmišljen. Sveti Franjo pokazao je da stvarnost podliježe istraživanju i razumijevanju. Ali i konačnoj spoznaji. Umišljaj koji je stvorio Don Quijota posvjedočio je nešto drugo: onostranost, iluzija i priča p/ostaju groteska i tlapnja nema li ih tko propitati i promišljati stvarnim životom. Da bi i konačnost spoznaje mogla biti provjerena u tom istom životu.
Grozdana Cvitan
tekst preuzet sa: www.svjetlorijeci.ba