Sakupljač prnja Novo!
0 preuzimanja
Na ulici bijaše sklisko. Da Robert nije u posljednji trenutak priskočio, starica bi pala. Uplašila se, ali se dosta brzo pribrala. - Ti si dobar dječak - reče teško dišući. - Smijem li vam ponijeti torbu? - upita je Robert. - O, da, još sva dršćem od straha. To je zaista lijepo od tebe odvrati starica. Putem su razgovarali. Robert joj je pričao o sebi, svojoj obitelji, školi i drugo. A starica mu je u ruku ugurala novac. - Ali to je zaista previše. Nisam vam zato pomogao. Ako vi želite, mogao bih ... - počeo je mucati Robert. I tako su se stara gospođa i Robert dogovorili da će on obavljati za nju kupovinu, a ona će mu dati novca. Robert se poveselio novcu. Bio je on vjeran i obziran pomoćnik. Ali njegova radost nije dugo potrajala. Dugi Pero, jedan od njegovih školskih kolega, susreo je Roberta upravo kad je ovaj nosio puno odjeće na kemijsko čišćenje. - Hej, kamo ćeš s tim prnjama? - narugao mu se Pero. Zar si krenuo među sakupljače prnja? I tako je Pero ispripovjedio cijelom razredu da je vidio Roberta s prnjama. Jednog dana skupilo se puno dječaka iz razreda da dočekaju Roberta jer su znali da je to vrijeme kad on ide od starice ili k starici. Tog se dana vraćao s robom iz čistionice. - Sakupljač prnja, sakupljač prnja - vikala je skupina iz svega glasa dok je Robert prolazio. Jednoga dana stara se gospođa razboljela. Imala je gripu i ležala. Robert ju je svakako htio razveseliti. Uzeo je svoj ušteđeni novac i kupio joj bocu vina i lijepu čašu. Nije htio da ga dečki iz razreda vide i zato je krenuo kad je već pao sumrak. Brižno spakiranu bocu i čašu stavio je pod kuput. Čim je izašao iz kuće, začuo je neko zviždukanje. To je sigurno Pero! I zaista je bio on, ali s njime još druga petorica. - Hej, pokaži nam što to lijepoga nosiš pod kaputom, daj da vidimo! Pero je snažno udario po kaputu i boca je pala na zemlju. Onda je Robert od zaprepaštenja ispustio i čašu. Sve je ležalo razbijeno u prašini. Robert bi bio najradije urlao. Pobjegao je kući i plačući se zatvorio u sobu. Sljedećega dana staroj je gospođi bilo bolje. Upravo je ustala kad je Robert pokucao na vrata. Blistajući od sreće reče mu: - Ti si me doista obradovao. Jučer oko šest sati navečer došli su tvoji prijatelji i rekli mi da si ti spriječen. Donijeli su mi tvoju bocu vina i šest čaša, doista prekrasnih čaša. Drag si ti dečko, ali nisi trebao dati toliko novca za sve to. Robert je samo kružio očima. - Šest - mrmljao je iznenađeno. A onda se pribrao i rekao: - Ali, gospođo, ja sam samo htio da vi ozdravite i da budete radosni.
izvor: MAK, studeni 1991.
| Pregleda: | 1508 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Kad je jedan mladi rabin zauzeo mjesto svoga oca, svi su mu prigovarali da je previše različit od njega. - Naprotiv - odgovorio je mladić.
Malena je imala srce puno ljubavi i radosti. Pjevušila je dok je pomagala majci u njihovoj kamenoj kući. Slušati njezine pjesmice bio je pravi užitak. Prala je lonce i tave, zalijevala cvijeće na prozorima. Znala je poći u šumu i donijeti naramak suharaka, a nakon toga izribati pod u velikoj sobi. „Moja malena je vrijedna poput mrava, ona je uvijek zaposlena“, govorila majka. „Moja malena je vesela, pjeva kao slavuj“, govorio je otac.
Doista, Malena je cijelu kuću ispunjavala radošću, kratila je svima duge zimske večeri kad se ni svagdanjim kruhom nije obilovalo.
Bili su to teški dani za obitelj, koja je živjela u malom primorskom selu na jugu Francuske. Maleni otac bijaše ribar. Ali otkad se razbolio, nije više mogao na more pa se obitelj izdržavala isključivo radom vrijedne Malenine majke. Premda je živjela u velikom siromaštvu, djevojčica je imala duboko i čvrstu vjeru.
„Doći će ubrzo proljeće i ljeto, tada će se i tebi povratiti zdravlje bit će nam svima bolje“, govorila je ocu. Tjedni su prolazili jedan za drugim. Novac je bivalo sve manje, ali cijelom je kućom odzvanjao zvonki smijeh razdragane djevojčice. Kad su stigli zimski praznici, uzviknula je: „Ah, kako volim božićne blagdane!“
„Ove godine“, reče joj tužno otac, „nećemo ti moći kupiti kakav dar, jer smo ostali bez novaca.“ Malena je to slušala, no bila je uvjerena da se za Božić djeci uvijek mora dogoditi nešto lijepo.
Na Badnju večer, uze ona tatu i mamu za ruku i reče: „Pođimo van, moramo sudjelovati u božićnoj radosti!“
Ostaviše dakle svoju mračnu kolibicu i izađoše u selo. Na svim su kućama prozori bili ukrašeni šarenim vrpcama, lampicama i svijećama, a kako su kuće bile uz cestu, mogla se vidjeti i osjetiti božićna radost.
„Sve su kuće pune radosti, osim naše“ - uzdahnuo je otac.
Malena to nije ni čula, smijala se i u njezinim je očima sjalo vedro raspoloženje.
„Kako smo sretni!“ uskliknula je. „Svi ovi svečano ukrašeni prozori i nas vesele!“
Kad su se vratili kući, Malena poljubi roditelje za laku noć i reče: „Stavit ću cipelu pred vrata za božićni dar.“
„Ah, Malena!“ majka će sa suzama u očima. „Ove godine neće biti darova.“ Pa ipak, cipela je ostala pred vratima. Puna vjere i pouzdanja, djevojčica se rano probudila, te polagano, hodajući na prstima odškrinuta vrata. Odmah je uskliknula:
„Tata! Mama! Dođite brzo! Pogledajte što mi je donio Isus!“ Ondje se u cipelici šćućurio tek izleženi ptić. Sav se tresao od zime.
„Vjerojatno je pao iz gnijezda pod krovom“, ustvrdio je otac.
Malena je šutjela. Za nju je ptić bio božićni dar maloga Isusa i drugo je nije zanimalo. Svu radost i pozornost usredotočila je na nemoćno stvorenje. Umotala ga je u toplu krpu, dala mu jesti i pobrinula se za sve što mu je bilo potrebno. Tom velikom radošću bili su uskoro ispunjeni i njezini roditelji, osjećali su kako im se vraća razdraganost koja ih je ispunjavala za sretnih dana.
Tako je Božić za malenu bio i te godine bogato ispunjen. Duh Božića je neprestano bio u njezinu srcu.
Bruno Ferrero