Pamtit ću ovaj život Novo!
0 preuzimanja
Pamtit ću ovaj život kao neizrecivi Božji dar i podjednako neizrecivo Božje povjerenje.
Pamtit ću ga po onome što mi je dano doticati rukom i po onome što mi je dano doticati dušom...
Pamtit ću ga po mnogim jednostavnim bićima i stvarima – po vodi i zraku, po tišini i svjetlosti, po blizinama i čežnjama... po suhom lišću i tolikim dobrim darovima prirode...po tragovima iz kojih sam se u svako doba, ili barem gotovo u svako, mogla prepoznati zakriljena ljudskom i Božjom brižnošću...po tome što sam s jednakom ljubavlju bila darivana i lišenošću i obiljem, i vedrinom i trpljenjem...
Pamtit ću ovaj život po mnogim ljudima... po onima s kojima se nisam morala gledati u oči, jer smo zajedno gledali u istom smjeru... po onima koji su bili kao u svjetlu koje putuje kroz noć i na svom putu pali ugasle zvijezde...po onima koji su mi pomogli da spoznam kako jedino penjući se na brdo, usprkos svim mukama koje doživljavam, mogu okusiti djelić neba... po ljudima koji su mi bili darovani, dotaknuli me svojom prisutnošću, a nakon kojih više nisam bila ista...
Pamtit ću ovaj život po T E B I ... i zato ti H V A L A . . .
autor nepoznat
| Pregleda: | 756 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Bog ti je dao dar života. Na samom početku udahnuo ti je besmrtnu dušu, zazvao te imenom i rekao: "Volim te, dijete moje."
I tako čovjek raste, poput prekrasnog stabla, na mjestu koje mu je povjereno i u okolnostima koje ne može birati. U što će se prometnuti to ljubljeno Božje dijete?
Čuješ li, svakog jutra Božji šapat struji u zrakama sunca:
"Volim te, dijete moje."
Svaku večer zvijezde trepere bez obzira vidimo li ih ili ne.
To nas Bog pokriva ogrtačem mirnog i okrepljujućeg sna.
Prolaze dani. Pomalo se naviknemo na Božje darove i postajemo svjesni svojih mogućnosti.
Zaboravljamo da smo sve što imamo primili od Boga. Počinjemo borbu za svoj ego i svoje ciljeve.
Uz mnogo truda postižemo svoje ciljeve. Postajemo uspješni u društvu ali ambicijama nikad kraja...
Tako lako nam se dogodi pa precijenimo svoje mogućnosti.
Ali mi smo snažni i možemo učiniti sve što želimo. Mi smo slobodni i porušit ćemo sve zapreke koje su pred nama.
I dokle tako.....nitko od nas ne zna.
A Bog?.... On je naša tradicija - nećemo ga potpuno zaboraviti.
"Što se to događa? Zašto mi oduzimaju život? O Bože, gdje si?" Patnja je neizbježna.
Doći će prije ili poslije... Bilo kao bolest, poteškoće u obitelji, zajednici ili društvu.
Tek u boli čovjek počinje svoje čišćenje.
Otvara mu se dimenzija duha i njegovog dubokog, potpunog ispunjenja u Bogu.
Kada čovjek jednom shvati da je patnja poput vrata u njegovu nutrinu, počinje čitati znakove koje mu Bog daje.
"Na mene si ruku svoju stavio." Ps 139
"Odlučio si, Bože, otvoriti oči duše kojima još nisam progledao."
"O Bože, zar nije bilo dovoljno, zašto vatra? Što će od mene ostati?"
"Ne boj se, dijete moje. Tvoj život ima smisla. Kroz vatru, podarit ćeš ljudima oko sebe toplinu - ljubav. Jer iz ljubavi si stvoren i po njoj ti je dan život.
Konačno, i vrata u vječnost jesu LJUBAV."
Svi smo pepeo i prah, ali Bog nije tu učinio kraj. Jednom ti je dao neumrlu dušu i pozvat će te šapatom: "Volim te, dijete moje. Dođi u moj dom."
autor nepoznat
Bila jednom jedan mali restoran koji se zvao SREBRNA ZVIJEZDA. Vlasnik nije uspijevao povezati kraj s krajem, iako je poduzeo sve kako bi privukao goste: restoran je bio ugodno mjesto, posluga ljubazna, a cijene razumne. Očajan, pitao je za savjet jednog mudraca.